Putinovo uhićenje i Aluminij

foto: HRT
Joto Ćurić, foto: HRT
Zamislite, kad bi u ranim jutarnjim satima policija u Moskvi privela Vladimira Vladimiroviča Putina. Rođen 7. listopada 1952. u Lenjingradu, današnji Sankt Peterburg, treći sin pokojnog Vladimira Spiridonoviča, radnika u tvornici željezničkih vozila, diplomirani pravnik, oženjen učiteljicom njemačkog Ljudmilom s kojom ima dvije kćeri Mariu i Jekaterinu. Bio je zaposlen kao oficir u Prvom odjelu KGB-a (Inozemna špijunaža), zatim je radio kao peterburški gradski službenik i političar, pa direktor Domaće tajne službe Ruske Federacije i sekretar Vijeća sigurnosti Ruske Federacije. Inače doktor ekonomskih znanosti od 1997., doktorirao je na temu državnog iskorištavanja prirodnih resursa!
Ministar predsjednik ruske vlade od ljeta 1999., a od Nove Godine 2000. preuzima do izbora i poslove predsjednika Ruske Federacije. Odmah objavljuje za Borisa Jeljcina i njegovu obitelj zaštitu i sigurnost od bilo kakvog progona, jer ih mediji na zapadu optužuju za pranje novca. U ožujku 2000. Putin je izabran kao drugi postsovjetski predsjednik Rusije, 2004. izabran je opet za predsjednika sa 71% glasova. U travnju 2008. izabran je za predsjednika političke stranke “Ujedinjene Rusije” iako nikad nije bio njezin član, a u svibnju iste godine, prema karizmi, političkoj i osobnoj moći, postaje dosad najjačim premijerom Ruske Federacije. Ima veće ovlasti od dosadašnjih premijera, zapovijeda i guvernerima. Nezamislivo je da ga bilo tko, čak i kad jednom honorarno bude poučavao judo u zasluženoj mirovini, nezamislivo je da ga itko i tada zbog kakve političke odluke iz prošlosti privede, istražuje ili optuži.
Zamislite, kad bi ujutro istražitelji posebno uspostavljenog odjela ruskog državnog aparata došli pred vrata Putinove vile u bogato ukrašenom predgrađu Moskve. U tamni Mercedesov kombi s metalnim rešetkama oko prozorskih stakala ušao bi poznati političar sa zavežljajem papira pod rukom, a “slučajno” postavljena nečija kamera snimala bi to onako iz prikrajka. Tadašnje vlasti bi ga na primjer teretile da je predsjedniku “Gazproma” Alexeiu Milleru naredio prodaju plina Ukrajini po cijeni mnogo nižoj od tržišne. Netko bi izračunao štetu za državni proračun u iznosu od barem 40 milijardi dolara tijekom 10-tak godina, a korist koju pribavlja time Ukrajina, svakim bi danom bivala sve veća.
Zamislite, kad bi Putinova prijatelja iz Sankt Peterburga, nekadašnjeg predsjednika nadzornog odbora “Gazproma” Dmitrija Anatoleviča Medvedeva, istraživali radi udruživanja u pothvat jeftine prodaje plina Ukrajini s drastičnim popustom većim od 30%. Vladimira bi još optužili i za poticanje na izvršenje toga djela pojeftinjenja plina za Ukrajinu. A predsjednika Medvedeva teretili bi za potpis na međudržavnom ugovoru postignutom s Ukrajincem Viktorom Janukovičem.
Zamislite, kako bi Rusi na takve optužbe ustali i rekli, pa to je naš nacionalni interes, čista je glupost optuživati nekog radi pogodovanja nekome u operacijama od nacionalnog interesa. Ni proruski orijentiranom ukrajinskom predsjedniku Janukoviču ne bi palo na pamet pomisliti da Rusi iz nekakve ljubavi daju Ukrajini posebne pogodnosti. Oni to daju samo iz interesa, kao što je iz interesa svojedobno Hrvatska dala struju za sirovinu, a sirovina je trebala za radna mjesta, a ona su trebala za preživljavanje i dostojan život dobrih tisuća obitelji šibenskog ili pločanskog kraja.
Neki Rusi pokušavaju prikazati dio popusta na cijenu plina kao plaćanje najamnine lučkih kapaciteta za boravak dijela ruske ratne mornarice, tzv. Crnomorske flote od 34 broda i oko 19000 ljudi u ukrajinskim vodama do 2042. godine. Ipak, nije sve u najmu luka na Krimu. U pitanju je trajniji, veći interes.
Nacionalni je interes vidljiv u tome što Rusija Ukrajinu energetski tetoši i time strateški ubuduće veže za sebe, odmiče NATO iz svojeg “bliskog susjedstva”, a svojem gospodarstvu istodobno osigurava neometane puteve transporta energije na platežno sposobni zapad, pa floti strateško mjesto itd. U Kremlju su vjerojatno dobro izračunali da je ubuduće korist od svega toga za Rusku Federaciju veća od “gubitka” u državnom proračunu. Nadalje, kako bi tek ustali mnogi političari u Rusiji, kad bi čuli da netko u istočnoj Ukrajini ugrožava Ruse, ili pak tvrtku koja prevozi ruski plin na zapad, koja usput zapošljava tisuće Rusa koji ondje žive, itd.
Mnogobrojni političari u Hrvatskoj zabavljeni “svojim poslovima” nisu znali, a možda nisu ni čuli da je zbog energetske krize uprava mostarskog giganta “Aluminija” sve teže mogla dalje, uvodila mjere štednje, nabavljala sirovinu drugog tipa, itd. Jedna od zadnjih točaka gospodarske moći pod kakvim takvim “nadzorom” Hrvata pala je na koljena pred krizom, a u istoj energetskoj krizi nisu pali ni jedna velika željezara, ni slični gutači struje u BiH. Od tih koji opstaju pak ne živi nitko u luci u Pločama, nitko oko tvornice u Šibeniku, kooperanti iz Hrvatske, a u samim tvrtkama Hrvati iz BiH ne igraju baš nikakvu ulogu.
Kako ne bi bilo pogreške, nije “Aluminij” naglo postao prevažna tema u Hrvatskoj, niti je najednom kao izraz budućeg hrvatskog nacionalnog interesa u BiH postao bitan politici u Zagrebu. On je ovdje čini se tek popratni naslov u tekstu, samo objekt, naziv djelića istražnih radnji u Procesu. On nažalost nije Hrvatima ubuduće ono što je Rusima Ukrajina, plinovod, mornarica, Crno more, plin, nafta. “Aluminij” je mnogim političarima u Zagrebu više poput kakvog problema, stranog tijela u čudesnoj šumi, u bajci međunarodnih odnosa koju žive.
Ipak, velika je razlika između ruskog i hrvatskog razumijevanja nacionalnih interesa. O rusko poimanje se upire i uzanj čvrsne sva slava nacije koja se opet poput lava ili medvjeda uzdiže iz gladnih i ponižavajućih osamdesetih i devedesetih. A o razumijevanje hrvatskog nacionalnog interesa, može se lako u ovo novo uskočkopolitičko doba zakašnjelih obračuna, uz pomoć medijske služinčadi, čini se, nekažnjeno očešati svačija mačka.
Jozo Ćurić
komentator u HTV-u
11. svibnja 2010.
Izvor: HRT

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*