Reportaža iz Gornje Dubice u Bosanskoj Posavini: “Da se više ljudi vrati bilo bi nam lakše”

U plodnoj ravnici Bosanske Posavine na području Doborskog dekanata, desetak kilometara od Odžaka, smjestila se župa sv. Josipa – Gornja Dubica. Cijeli krajolik, koji je uglavnom ravničarski, a manjim dijelom močvaran i brežuljkast, omeđuju i oblikuju dvije rijeke: Bosna i Sava, dok planina Vučjak uokviruje to područje sa zapada. Kroz župu prolazi regionalna cesta od Odžaka prema Bosanskom Šamcu.

Dubica je najstarija župa odžačke Posavine jer je ona sljednica prastare župe Podvučjak, koja je nastala u 18. stoljeću kada je obuhvaćala današnje župe: Dubicu, Potočane, Svilaj, Odžak, Pećnik i Brusnicu. Današnja župna zajednica sv. Josipa, kojoj je središte Gornja Dubica, sastoji se od šest naselja: Gornja i Donja Dubica, Osječak, Papučija, Vojskova i Zorica. Franjevci su u Dubici 1858. osnovali i prvu školu i na njoj držali nastavu. Prije zadnjega rata imala je 5.460 vjernika koji su živjeli u 1.250 obiteljskih kuća. Godine 1992. sve je katoličko i muslimansko stanovništvo pred velikosrpskom agresijom izbjeglo u susjednu Hrvatsku i diljem Europe. Župna crkva sv. Josipa, koja je građena 1856/61. bila je najstarija u tom dijelu Bosanske Posavine. Osamdesetih godina 20. stoljeća renovirana je i umjetnički uređena, u zadnjem je ratu sravnjena sa zemljom te je tako nestao rijedak spomenik kulture iz osmanskog perioda u tom dijelu Bosne.

O novijoj povijesti sadašnje župne zajednice, čije je središte Gornja Dubica a čine je filijale u Vojskovi, Zoricama i Osječku, župnik fra Velimir Bavrka ističe: “Župa je 1991. godine brojila 5.380 vjernika. Zbog dijeljenja župe 2000. godine, jer je dio pripojen novoosnovanoj župi Novo Selo-Balegovac te progonstva svega katoličkog stanovništva za vrijeme zadnjeg rata 1992. godine, broj se vjernika znatno smanjio te je danas u 560 obitelji u župi blizu 1.500 vjernika. Sve crkve kao i župni domovi te gotovo sve obiteljske kuće, kapele i groblja u ratu su porušeni. Izgrađena je nova župna crkva, od 1997, a posvetio ju je 2011. pomoćni biskup banjolučki fra Marko Semren. Prošle su godine blagoslovljene filijalne crkve: sv. Ilije u Vojskovi i sv. Ivana Krstitelja u Zoricama, dok je filijalna crkva sv. Antuna Padovanskom u Osječku u dovršenju gradnje. U župi je obnovljeno još pet kapelica i četiri groblja. Imamo i internetsku stranicu, a prigodno izlazi i Glasnik sv. Josipa. U župi, koja je iznjedrila dosta duhovnih zvanja u osam kongregacija, dosada je pastoralno djelovao 91 župnik i 94 župna vikara.”

Posebnu pozornost privlači prostrano dvorište oko crkve urešeno različitim vrstama stabala i cvijeća, mali raj na zemlji. Ondje je jubilarni križ, a u njegovoj blizini kapelica s brončanim kipom Gospe Žalosne. Župna kuća, koja je u ratu bila teško oštećena i opustošena, također je renovirana. Sve su to oni materijalni vidljivi znakovi koji su potrebni za život jedne župe, a sudjelovali su svi dosadašnji poslijeratni župnici: fra Anto Zrakić, fra Ivica Vidak i fra Marko Ešegović.

“Klanjanja su pokrenula našu župu”

“Najvažnije je da svećenik radi na sebi, da on bude svjetlo u župi, jer to Isus od nas prvo traži, tako će ga ljudi moći prepoznati po nama”, ističe, predstavljajući vjerski život župe, župnik o. Bavrka i nastavlja: “U župnoj crkvi mise slavimo svakoga dana, nedjeljom i u sve tri filijale, a na Mladu nedjelju svi vjernici okupe se samo u župnoj crkvi. Klanjanje Krvi Kristovoj, koje redovito u župi imamo četvrtkom, a petkom križu Kristovu, vjerujem da je pokrenulo našu župu, jer mnogi su se župljani otada uključili u pastoral župe. Imamo i Franjevački svjetovni red koji broji 24 člana, Framu koja broji 25 članova i svi su vrlo aktivni. Kad ljudi ‘zapale’ jedni druge, bitno ih je samo usmjeriti, a oni se onda sami međusobno organiziraju kroz razne akcije: čajanku, žive jaslice, koncerte i druge karitativne akcije koje u župi provodimo. Imamo šezdesetak ministranata, za što je posebno zaslužan donedavni župni vikar fra Bono Kovačević, a s njima je nastavio rad i sadašnji vikar fra Blažan Lipovac. Svaka filijala ima svoj zbor: veliki i dječji, u koji su se uključila brojna djeca. Isus je učinio da je ova župa, unatoč mnogim razlikama, postala doista homogena. Bitno je da smo svjesni da je Isus glava, a mi njegovi udovi, naravno uz pomoć naše nebeske Majke kojoj ovdje posvećujemo puno pažnje. Od sredine 20. st. časti se i Gospa Žalosna, koja ovdje doista dominira. Njezin kip, koji smo postavili u špilji, posjećuju mnogi vjernici, dotaknu je i pomole se. Ja vjerujem da će Ona, Žalosna Gospa, doista učiniti da mi ovdje ne budemo žalosni, nego radosni.”

Župnik o. Bavrka već godinu dana vodi školu gitare i klavira u koju se uključilo petero djece. “Oni su budućnost ove župe, zato mi je drago što su kroz glazbu zainteresirani za dobro. Nastojim im Boga približiti preko zemaljskih stvari. Ljudi su ovdje ukorijenjeni u tradicionalnost i teško prihvaćaju nešto novo. Boje se promjena, ali ohrabruje da je takvih sve manje. Isus valja brda, ja samo idem za njim i doista ovdje nemam problema u komunikaciji s ljudima. Mi svećenici pripremamo se kako bismo ljudima kvalitetno ponudili riječ Božju. Posebno me raduju nova duhovna zvanja u župi. Imamo ih trojicu: dvojica su u franjevačkom sjemeništu u Visokom i jedan u Travniku; a ove godine, koliko čujem, imat ćemo još dvojicu. Organizirali smo ljeti zajedničke igre na otvorenom za sve ministrante, da oni osjete da su prihvaćeni i važni u zajednici. Važno je da zavole tu službu kako bi se, kada odrastu, s radošću sjećali toga dijela svoga života, a to je i poticaj da promišljaju o svećeničkom pozivu”, ističe župnik o. Bavrka.

Ostalo je dvjesto sedamdeset udovica

Na službi župnog vikara od osmog je mjeseca prošle godine fra Blažan Lipovac. Prisjećajući se prijeratnih godina, od 1982. do 1988. kada je u toj župi bio župnik. ističe: “Po dolasku u sve sam filijale uveo redovite mise tijekom cijele godine. Ljudi su ovdje doista gostoljubivi, spremni na suradnju i zajedno smo puno toga postigli. Poznata je tragedija ovoga kraja kada su 1945. godine poubijani mnogi muževi i mladići, nije bilo kuće u kojoj netko nije bilo ubijen. Iza njih je ostalo 270 udovica, od kojih je najmlađa imala 27 godina. One su bile hrabre žene, same su podizale djecu. Osjećao sam da im moramo nekako na tome zahvaliti pa smo 1984. na blagdan Gospe Žalosne postavili Gospin kip i uveli zavjetnu misu, na koju su svi iz ovoga kraja rado dolazili. Kip je prikazivao u prirodnoj veličini mladu ženu s malo pognutom glavom, ali s jasnim pogledom u budućnost, baš onako kako su to i naše posavske žene hrabro s vjerom živjele. Danas sam nakon 25 godina ponovno u župi. Priželjkivao sam doći ponovno u svoju Posavinu. Raduje me kad vidim zdrave ove mlade obitelji koje sam ja krstio.”

“Život je ovdje puno ljepši nego vani”

Kum crkve u Gornjoj Dubici je Marko Zečević, otac četvero djece, diplomirani inženjer strojarstva i pomoćni liječnik za kardiovaskularnu kirurgiju. “Za vrijeme rata s obitelj sam bio u Njemačkoj, gdje sam kao pomoćni liječnik radio sedam godina. Vratili smo se 2007. Otvorio sam privatnu tvrtku ‘Zeko promet’ te imamo ovlašteni servis i nekoliko benzinskih postaja. Radim sa svojom braćom, imamo 18 uposlenih, a uskoro ćemo uposliti još tridesetak djelatnika. Živjeti u svome, dijeliti dobra sa svojim narodom, to je ono što me ispunjava. Aktivan sam i u župi koliko god je to moguće. I moja supruga i sva djeca aktivni su u župi. Sin Miro odabrao je duhovno zvanje i sada je u sjemeništu u Visokom, a kći Anita je predsjednica Frame. Ovo naše mjesto je pitomo i bogato. Polako ga obnavljamo, imamo puno materijalnih potencijala. Ljude treba duhovno izgrađivati, a naši svećenici to doista čine. Život je ovdje puno ljepši nego u inozemstvu. Mentalitet našega naroda je drukčiji, čuvaju se moralne vrijednosti koje smo naslijedili od naših roditelja, a to je jako važno za odgoj naše djece. Kao kum crkve nastojim u svemu gdje mogu pomoći.”

Bono Jelušić sa suprugom i dvoje djece živi u Gornjoj Dubici. Član je župnoga pastoralnog vijeća (ŽPV), FSR-a i župnog zbora. “Živio sam i radio u Njemačkoj gdje sam vidio sve nedostatke i prednosti takvoga života. No u rodnom je mjesto ipak najljepše. Rad u župi posebno me ispunjava. Kada je osnovan župni zbor, bio sam samo pjevač, a zadnjih pet godina sviram klavijature. Iako nikada ranije nisam svirao, u zboru sam otkrio taj svoj talent te sam samouk u sviranju. Vukla me ta želja dati Bogu hvalu kroz pjesmu i sviranje. Nisam neki vrhunski svirač, ali to radim s ljubavlju. Na Mladu nedjelu i veće prigode, kada su svi zborovi zajedno, bude nas 40-ak. Župnik s nama puno vježba. Svećenici su glavni pokretači, napose u zadnje vrijeme. U rodnom je kraju duša punija, zato bih volio da se više ljudi vrati, zajedno bilo bi nam puno lakše.”

Ivo Jazvić sa suprugom i dvoje djece živi u Donjoj Dubici. Član je ŽPV-a, FSR-a, a u velikom zboru svira gitaru. “Kao privatnik bavim se bravarijom. Zadovoljan sam s ekonomskim dijelom. Sretan sam što smo svi u obitelji aktivni u župi. U crkvu smo išli kao djeca od malih nogu te mi je i danas crkva drugi dom. Za vrijeme rata, kao mladić bio sam u Švicarskoj, ali sam se vratio 1997. godine i 2002. oženio. Iz Švicarske sam se prvo vratio u Zagreb. odakle sam vikendom dolazio u Posavinu. Privukli su me ljudi koji su ovdje živjeli, vidio sam njihovu radost. Išao sam za svojim srcem i vidio da ovdje pripadam. Poručio bih našim ljudima, ma gdje bili, neka budu iskreni prema sebi.”

Ohrabrujuće je što u župi ima 20-ak mladih obitelji, poput Drage Zečevića, njegove supruge Sofije i njihovih troje djece. Drago je predsjednik Mjesne zajednice Gornja Dubica. “Vratili smo se 1996. Iako je teško, Bogu hvala, živimo na svome. Posavski je čovjek uvijek bio borac, borit ćemo se i opstati. Ovo je poljoprivredni kraj, a stanje u poljoprivredi je teško. Mjesna zajednica malo može pridonijeti poboljšanju uvjeta života ovdje. Ne treba više pričati o povratku, nego o ekonomskog opstanku. Kada smo se vratili, nije bilo na kući ni prozora ni vrata, nije bilo struje, pa smo uspjeli sve obnoviti, zato sam optimist. Rodna gruda, to je naše bogatstvo, tu smo svoji na svome, to je nešto neprocjenjivo. Iako ima različitosti među nama, mi smo ipak jedno, a tome su uvelike zaslužni naši svećenici. Crkva ovdje ima veliku ulogu i ljudi još uvijek najviše vjeruju svećenicima.”

Supruga Sofija članica je ekonomsko-pastoralnog vijeća, FSR-a, a u zboru pjeva 10 godina. “Živimo sa suprugovim roditeljima i lijepo nam je. Prisutnost u župi me ispunjava, sudjelujemo u svim molitvenim i drugim akcijama, družimo se. Tu sam kao dijete odrasla, primila sakramente i crkva mi puno znači. Svećenici su ovdje svima nama lijek za ranu, jer smo izranjeni i opterećeni. Klanjanje koje je četvrtkom i petkom uveo župnik Bavrka je posebno, to nas posebno podiže, zbližava. To mi je u tjednu uvijek prioritet. Svi smo mi ovdje do prije rata bili uglavnom tradicionalni vjernici, a ovi su nas svećenici doista podigli duhovno.” Njihov sin Matija je sjemeništarac u Mostaru: “Odmalena sam ministrirao u crkvi i tu sam osjetio duhovni poziv. Naši svećenici su mi primjer. Zasada sam doista sretan i želja mi je postati svećenik. Znam da moji roditelji, a i cijela župna zajednica mole za mene i to mi daje snage.”

“Brinemo se da svi imaju osnovno za život”

Jelena Ilak je iz Gornje Dubice. Učenica je 2. razreda srednje strukovne škole – poslovni tajnik u Đakovu. Framašica je i članica pjevačkoga zbora. “Sudjelujem u svim akcijama i to mi puno znači. Ne bih se osjećala dobro kad ne bih ono što imam mogla podijeliti s drugima. U Frami nas je 25. Subotom u Vojskovi, gdje nas je najviše, imamo susrete. Župnik nas lijepo vodi. Na njegov poticaj i ove smo godine u vrijeme adventa imali akciju ‘Ime je tvoje dijete’ te smo mi framaši i ministranti prikupili oko 5.000 KM, i to je župnik poslao za školovanje djece u Africi. Iako roditelji zbog moje škole žive u Đakovu, dolazimo svaki vikend, jer tu su nam djed i baka. U župu me privlače to što su svećenici otvoreni nama mladima. Posebno pažnju pridaju djeci, organiziraju doček sv. Nikole, žive jaslice i drugo, i to bude doista lijepo. Trude se da nas privuku.”

Piše: Brankica Lukačević | Glas Koncila, Foto: Župa Gornja Dubica

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*