Senad Avdić: Pomirenje, nastavak mira nekonvencionalnim oružjem

U zadnjem broju tjednika Slobodna Bosna objavljen je tekst Senada Avdića “Pomirenje, nastavak mira nekonvencionalnim oružjem”, u kojem autor, među ostalim, polemizira s dr. Ivom Lučićem, odgovarajući mu na tvrdnje koje je 2003. iznio Časopisu za suvremenu povijest, Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.

Lučić je odgovorio podužim člankom, koji je pod naslovom “Senad Avdić, između dva fašizma ili tisuću i jedna laž” objavio portal Komentar.hr.

Budući da je riječ o iznimno zanimljivoj i vrlo važnoj polemici oba teksta prenosimo bez ikakvih intervencija. Evo što je napisao Senad Avdić:

Da me neki dan kolumnom u Oslobođenju ne podsjeti Boro Dežulović, potpuno bih zaboravio na Ivu Lučića. Drota/redarstvenika iz Ljubuškog, doktora primijenjene tuđmanologije, katedre koju je u društvenu znanost osobno i personalno na svojim plećima na sveučilišta u Hrvatskoj i Hercegovini donio i utovario Miroslav Tuđman.

Niste čuli za doktora Ivu Lučića? Neoprostivo! A čuli ste, vidjeli ste, znam vas pohotne pokvarenjake, za njegovog brata Milana, upijali ste, uz ubrzano, nekontrolirano lučenje svih ospkurnih, nemoralnih žlijezda njegov film prvijenac: DON’T CRY FOR ME, SEVERINA!

Piše, dakle, a vjerujem mu na neviđeno, Dežulović, kako je znanstvenik Lučić na promociji 784. knjige haškog uznika Slobodana Praljka (kojom je oborio, činilo se nedostižan, spisateljsko-zatvorski rekord – haški ciklus od 628 ukoričenih naoravoučenija Vojislava Šešelja) najavio skoro izvjesni rat između Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Iščitava taj i takav scenarij doktor Lučić iz recentne medijske slike, informativne teorije i prakse u Federaciji BiH. Produbljuje svoje neposredne, egzaktne, a opet nezavisnim znanstvenim tehnikama uozbiljene apokaliptične estimacije, ratni šef Sigurnosno-izvještajne Službe (SIS) Hrvatskog vijeća obrane.

“Mediji su zakotrljali prvi bošnjačko-hrvatski rat”, podsjeća Lučić i konzekvetno zaključuje: “Mediji (bošnjački, bezbeli) mogli bi ga i obnoviti”. To nedvojbeno akribični znanstvenik Lučić potkrepljuje brojnim citatima u intervjuu koji je dao Večernjem listu u zadnju subotu.

Tvrdi ljubuški znanstvenik dr. Ivo kako je inicijalni poticaj hrvatsko-bošnjačkim sukobima u rano proljeće 1993. godine bio tekst ovdje nazočnog Senada Avdića Bosna između dva fašizma objavljen u biltenu Četvrtog korpusa Armije BiH.

I tu mi se otvori cijela priča: kada su me, najprije uhapsili a potom sočno mlatili zapadnomostarski policajci u junu 94. u policijskoj postaji telefax nije prestajao raditi: neko odozgor mojim istražiteljima je slao spiskove sve težih i težih pitanja koja će, uz adekvatne mjere represije, iz mene izvući zadovoljavajuće odgovore.

Sada, dakle, znam, sto posto sam siguran – cijelom akcijom torturom nada mnom rukovodio je znanstvenik Ivo Lučić.

“Kako komentirate Vaš tekst objavljen u biltenu Četvrtog korpusa Armije BiH?”, pitao me je policijski istražitelj D.C., kojem sam nakon rata obećao da mu neću otkrivati ime (radi u nekoj važnoj međunarodno-diplomatskoj firmi, pa bi mu se moglo odraziti na KUĆNE prihode).

“Nikada nisam pisao tekstove ni za kakve biltene, taj dokazni materijal, moj tekst, objavljen je prije pola godine a mogao ga je preuzeti bilo ko, čak i glasnogovornik HVO-a “, procijedio sam kroz nasilnim putem poluzatvorena usta. A onda je “odozgor” stigao novi zadatak istražiteljima: “A odakle ste dobili, tko vam je dao stenogram kojeg ste objavili u Slobodnoj Bosni sa sastanka HDZ-a u Livnu uoči referenduma?”

I da sam znao, a naravno da sam znao, odogovor na ovo policijsko pitanje ne bih ga izustio, taman da mi i onu drugu, koliko-toliko operativnu, polovinu usta zauvijek onesposobe. I to je pitanje za milijun kuna mojim dželatima stiglo “odozgor” iz vrha SIS-a, dakle od Ive Lučića….

Nije da ne poznajem profesora Ivu Lučića. Doduše, pokazat će se da on bolje poznaje mene, ali to je valjda prirodno i to mu je bilo i ostalo u opisu radnog mjesta. Bio je parlamentarac u prvoj demokratski biranoj Skupštini Bosne i Hercegovine. Kada ga je izabralo na neku važnu fukciju u Centru službi bezbjednosti Mostara, negdje sredinom 1991.godine, samo mu je Smiljko Šagolj prije mene čestitao na napretku u službi.

U ratu sam ga sreo samo jednom: nakon pokolja u Ahmićima kada je sa Tihomirom Blaškićem, uz nezapamćene sigurnosne mjere UNPROFOR-a, došao u zenički hotel Internacional da objasni smisao i poruku tog “nesretnog incidenta”. Pozdravili smo se, skoro pa zemljački; u tom trenutku, i u takvom ozračju njemu je to više značilo nego meni.

Šta se nakon “nesretnog rata” dešavalo sa Lučićem uglavnom je poznato onima koji hoće znati – poslovna ekspanzija, banke, osiguravajuća društva, hrvatska samouprava, smrt Tuđmana, pornić sa Severinom … O tome smo sve napisali, pa ne vidim potrebu da se vraćam na taj slučaj. A i ne uklapa mi se u osnovnu ideju.

Najvažnije je to da se ratni šef Sigurnosno-izvještajne službe Hrvatskog vijeća obrane, ni nakon skoro dvije decenije nije, barem po službenoj dužnosti resetovao, hladne akademske glave prošao kroz sve užase i zločine režima u kojem je bio važan, nezaobilazan “kotačić”. Svi su njegovi nadređeni, a i podređeni već godinama su u Haagu, predsjednik Vlade Jadranko Prlić, komandanti vojske Milivoj Petković i Slobodan Praljak, šefovi redarstveno-obrambenog sektora Bruno Stojić i Valentin Ćorić.

Ako znanstvenika-analitičara Lučića zanima, evo mu muštuluk iz prve ruke – presuda čelnicima “Herceg Bosne”, njegovim civilnim i vojnim jaranima, u ovom trenutku ima više od hiljadu stranica i još se piše, potkrepljuje dokazima, dotjeruje sudskim krasopisom! Kolika će ukupno biti presuda, to ne znam, ali da će “udruženi zločinački projekat” u kojem su se našli optuženi “hercegbosanci” biti adekvatno sankcioniran, u to niko razuman ne može sumnjati.

A Senad Avdić, onaj zločinac koje je svojim biltenskim pamfletima otvorio pakleni bošnjačko-hrvatski sukob, eto, ni na informativni razgovor na okolnost “propagandnog rata” i podstrekavanja na zločin nije pozvan. Lažem, jesam jednom, zvali me da dođem u ispostavu haškog tužiteljstva u Sarajevu da objasnim ko me, zašto, i po čijem nalogu premlaćivao u mostarskoj policiji; tada nisam znao, a sada mi je razvidno – operativci znanstvenog autoriteta Ive Lučića.

Neku večer na srbijanskoj televiziji B-92 emisija Utisak nedjelje gost je bio, pored tradicionalno briljantne Vesne Pešić i uobičajeno neinformiranog “analitičara” Muharema Bazdulja, Lazar Stojanović, filmski režiser, uvjereni i dobro nagrđeni komunistički disident. Prije skoro četvrt stoljeća napisao sam u bosanskohercegovačkom izdanju Komunista (to je jedini bilten u kojem sam ikada pisao) tekst o filmskom “crnom talasu” kojeg ću se stidjeti dok god sam živ – na osnovu tada raspoložive građe, zaključio sam da Stojanović nije robijao zbog svog jeretičkog filma Plastični Isus, nego zato što je odbijao služiti kadrovski rok u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Čestitao mi je na tom tekstu tadašnji šef “Komunista”, današnji nezavisni analitičar “socijalne zbilje”, a mene stid i sram ne popuštaju: svakog zajedničkog poznanika, prijatelja, znanca (za)molio sam da prenese gospodinu Stojanoviću moje kajanje, isprike…

Lazar Stojanović je angažiran na projektu “Recom”, regionalnom poduhvatu koji bi trebao poraditi na suočavanju postjugoslovenskih plemena sa nedavnom, užasnom prošlošću. Plemenita, dragocjena, važna inicijativa; samo previđa malu krupnicu – statističkoj većini onih koji su bili subjekti tragedije, zločina.. uopće ne konvenira da se ispostavi kako su bilo šta loše učinili. Kako ubijediti doktora Ivu Lučića, tajkuna retrofašistu, da ne bi smio biti problem to šta sam ja napisao, nego da je strašno to što me njegovo sisovsko-policijske horde zbog toga što sam napisao mlate, mrcvare, ispituju…

Ni biografkinja Ratka Mladića, maskirna novinarka Ljiljana Bulatović, ni doktor pravnih nauka Kosta Čavoški, ni starac Dobrica Ćosić od stotinu ljetra ne vide ništa sporno u činjenici da je u Srebrenici potamanjeno preko osam hiljada Bošnjaka. “Može da bude, ali ne mora da znači”, vele Ratkovi fanovi.

Je, je, tačno je Boro Dežulović napisao, citiram po pamćenju: “Sjedi Eichman u svojoj argentinskoj skromnoj sobici i gleda kako ga preživjeli Jevreji prozivaju za nepravilnosti i kršenje običaja rukovođenjaa i komandovanja logorima smrti, i mrmlja sebi u bradu: malo im je bio jedan genocid, pa sad prizivaju drugi. I , na koncu, opet ću ja biti odgovoran…”

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*