SFF: Puno politike i dobrih filmova

Sedamnaesto izdanje sarajevskog filmskog festivala (SFF) donijelo je još jednom u glavni bosanskohercegovački grad dašak glamura, kojim inače Sarajevo baš pretjerano i ne obiluje. Ne samo ljeti, nego i inače, bosanskohercegovačka prijestolnica je relativno siromašna kulturnim događajima, posebno onim za koje bi se moglo reći da imaju »zvjezdani štih«, pa je Filmski festival svojevrsni izuzetak i za vrijeme trajanja toga festivala grad nekako živne i izgleda više kozmopolitski.

Premda je proračun Festivala za europska mjerila relativno skroman, iznosi oko 1,5 milijuna eura, u Sarajevo svake godine dođu poznate osobe iz svijeta filma, ove godine je tu, recimo, glasoviti njemački redatelj Wim Wenders, britanska glumica Charlotte Rampling, danska redateljica Susanne Bier, čiji je film »U boljem svijetu« osvojio Oscara 2010. godine za najbolji strani film, Philippe Le Guay, redatelj filma »Ulaz za poslugu«, čija je glavna glumica, lijepa Natalia Verbeke također došla u Sarajevo, tu je i zvijezda Kaurismakijeva filma »Le Havre« Andrea Wilmsa, a naravno i regionalni (pa neki i šire) celebrityji, od redatelja Danisa Tanovića i Jasmile Žbanić, glazbenika Saše Lošića, glumice Zane Marjanović, sportaša Sergeja Barbareza, do Sanele Diane Jenkins i Severine, koja se na crvenom tepihu pojavila u povodu promocije filma »Orkestar« Pjera Žalice…

Naravno, lako je primijetiti da festivalski sjaj i blještavilo ne prelaze daleko od samog središta grada, gdje se odvija većina programa i zabava u okviru SFF-a, usprkos nastojanjima direkcije Festivala da neke programe izmjesti u nove dijelove Sarajeva, izvan staroga grada i centra. Neki komentatori upućuju kritike upravo zbog te činjenice: »Svi mi volimo filmove, ali da bi Sarajevo bilo veći grad i metropola, mnogo je važnije da budu riješena obična životna pitanja poput pasa lutalica i otvorenih šahtova nego stotine festivala, ma koliko oni dobri bili. Izvan kruga od 500 metara gdje se događaju sve projekcije i gdje su svi festivalski partiji, život je, s ili bez festivala, daleko od glamuroznog. Kada se vraćate s festivalskog događanja u svoj stan, recimo na Grbavicu, koja je samo kilometar udaljena od festivalskoga glamura, na cesti će vas dočekati čopor pasa lutalica i nekoliko otvorenih šahtova koje nitko već mjesecima ne popravlja…«, stoji tako u komentaru koji su objavile banjolučke Nezavisne novine.

Prvi čovjek Sarajevskog filmskog festivala Mirsad Purivatra odbacuje, međutim, kritike da je SFF za bosanskohercegovačke prilike tek (pre)skupa »pučka zabava«. On kaže da su koristi za grad i društvo velike i zapravo teško mjerljive, a zrcale se od povećanog broja dolazaka poznatih i manje poznatih gostiju u Sarajevo, upošljavanja mladih ljudi, sklapanja milijunski vrijednih poslova u okviru filmske industrije od kojih onda korist imaju ne samo profesionalci iz BiH, nego čitavo društvo i sl.

Druga vrsta kritika odnosi se na veze festivala i politike. Nije, naime, neka posebna tajna da je Purivatra iskoristio svoje privatne veze s obitelji Izetbegović da bi osigurao državnu podršku koja je bila od ključne važnosti posebno prvih godina održavanja SFF-a, koji je pokrenut u vrijeme kada je rat u BiH praktično još trajao. Ipak, ne može se osporiti da je podrška iskorištena s(p)retno i da je u profesionalnom smislu Filmski festival podignut na prilično visoku razinu. Ove godine najviše »političkih« polemika izazvala je podrška iz SFF-a umirovljenom generalu Armije RBiH Jovanu Divjaku, koji je u Beču pritvoren zbog zahtjeva Srbije da ga se izruči pod optužbama za navodne ratne zločine. Nekoliko udruga iz Republike Srpske (RS) uputilo je prosvjed zato što je na službenom internetskom siteu Sarajevskog filmskog festivala izraženo žaljenje zbog toga što ovogodišnjoj manifestaciji ne prisustvuje Divjak.

Svojevrsni politički stav direkcija SFF-a dala je i dodjeljujući počasnu nagradu »Srce Sarajeva« iranskom redatelju Jafaru Panahiju, čijim je prvijencem »Bijeli balon« prije 16 godina otvoren prvi SFF (ove godine festival je otvoren projekcijom filma »La Havre« Akija Kaurismakija).
Podsjetimo, prošle godine Panahi je uhićen i osuđen u prvostupanjskom postupku zbog svog umjetničkog djelovanja, a tijekom ceremonije otvaranja SFF-a pročitano je i Panahijevo pismo zahvale SFF-u na dodijeljenoj nagradi: »Prije 10 godina imao sam tu čast biti gost na vašem festivalu. Posljednjih šest mjeseci iščekujem konačnu presudu, a ovaj status je gori nego biti u samom zatvoru. Kada je filmskom umjetniku onemogućeno da se bavi filmom, život pod bilo kojim okolnostima jednak je zatvoru. Moja nada je da ću ponovo doći na vaš festival, predstaviti svoj novi film i osobno se zahvaliti svim bosanskohercegovačkim redateljima i filmskim profesionalcima koji nisu oklijevali pružiti svoju potporu u posljednjih 16 mjeseci«, naveo je u tom pismu, referirajući se (i) na odluku vlasti njegove zemlje da mu zabrane snimanje filmova u iduća dva desetljeća.

O politici je govorio i možda najpoznatiji gost ovogodišnjeg SFF-a, Wim Wenders, koji je tijekom programa »Kafa sa…«, u razgovoru s bosanskim redateljem Harisom Pašovićem dao zanimljiv odgovor na pitanje što misli o umjetnicima koji svoj utjecaj koriste u negativne svrhe, poput književnika Petera Handkea ili redatelja Emira Kusturice: »Možda oni propagiraju negativnu ideju, ali nije nužno da su i njihova djela loša. Možeš biti negativan čovjek, a veoma dobar umjetnik«, rekao je Wenders.

Na posljetku, da završimo s politikom, dio lijevih i liberalnih krugova zamjera vodstvu SFF-a što je tradicionalni kolovoški termin održavanja Festivala još jednom pomaknut, ovaj put SFF se održava od 22. do 30. srpnja, kako se održavanje manifestacije vremenski ne bi poklopilo s mjesecom Ramazana, tijekom kojeg se muslimani tijekom dana suzdržavaju konzumiranja jela i pića, a općenito nastoje intenzivnije voditi život posvećen duhovnom, a ne materijalnom. Očito je riječ o svojevrsnom kompromisu, jer ne treba zaboraviti ni kritike konzervativnih vjerskih krugova po kojima SFF, osim filmova, u Sarajevo dovodi i dosta od dekadentnog stila života, koji uključuje pijanke, razuzdane zabave i slično. Uostalom, veliki proizvođači alkohola, strogo zabranjenog u islamu, već godinama su među glavnim sponzorima Sarajevskog filmskog festivala…

Kada je riječ o filmovima, a oni bi ipak trebali u središtu priče kada se govori o jednom filmskom festivalu, SFF i ove godine ima vrlo zanimljiv izbor, u ukupno 14 programa. Tijekom trajanja festivala bit će prikazano 220 filmova iz čak 44 zemlje, a naglasak u natjecateljskom dijelu je na tri programa, za igrani, kratki i dokumentarni film, gdje se dodjeljuju nagrade »Srce Sarajeva«. Već nekoliko godina Sarajevski filmski festival naglasak stavlja na regionalnu produkciju šireg područja jugoistočne Europe, omogućujući filmskim profesionalcima s tog, na neki način u kulturnom smislu rubnog, područja da svoja djela predstave na glamurozan način pod svjetlima »velike pozornice«.

Ove godine Festival je posebnu pozornost posvetio mladim autorima, o čemu se govori i u internacionalnim krugovima, pa je tako u komentaru agencije France Presse navedeno da je Sarajevski filmski festival, koji je pokrenut u znak otpora opsadi glavnoga grada BiH, postao jedan od ključnih događaja za otkrivanje mladih europskih talenata, te da se organizatori festivala nadaju se da će međunarodna pažnja koju privlači to okupljanje biti iskorištena za promociju mladih filmadžija iz Srbije, Hrvatske, Rumunjske, Bugarske i drugih zemalja iz tog dijela Europe.

Ravnatelj festivala Miro Purivatra kazao je da SFF predstavlja novu generaciju autora iz područja. Zapravo, u programu ovogodišnjeg SFF-a svojevrsna je novost da su osam od devet programa u glavnom natjecateljskom programu debitantski filmovi, uključujući i filmove iz zemalja koje do sada nisu imale predstavnike na sarajevskom festivalu (Crna Gora, Grčka i Albanija)

»Jako smo ponosni na tu činjenicu s obzirom na to da Sarajevski filmski festival i na taj način potvrđuje svoju ulogu festivala otkrića, odnosno festivala koji pronalazi, a onda i promovira nove zvijezde regionalne kinematografije. Program SFF-a nikada nije bio ‘mlađi’ nego što je to ove godine. Mladi autori području donose jednu novu snagu i energiju. U vrijeme globalne recesije ti mladi umjetnici pronašli su način da naprave filmove, u nekim slučajevima niskobudžetne, ali kvalitetne i dobre filmove koji su zadovoljili sve kriterije da uđu u natjecateljsku selekciju SFF-a«, kazao je Purivatra.

U ovom kontekstu svakako treba istaknuti i prikazivanje hrvatskog filma »Fleke« redatelja Alda Tardozzija, koji se u kategoriji za najbolji igrani film natječe za nagradu »Srce Sarajeva«. Film je prije SFF-a prikazan jedino u Puli, pa je sarajevska ujedno bila i međunarodna premijera, tijekom koje su se hrvatski umjetnici prošetali crvenim tepihom SFF-a.

Izbornica Natjecateljskog programa SFF-a Elma Tataragić kazala je da sarajevski festival pruža priliku »malim« filmovima da budu prikazani pred »velikom« publikom, a da filmovi iz ovogodišnjeg izbora, pa tako i hrvatske »Fleke«, nude novi pogled na društvo u području.

O nagradama »Srce Sarajeva« će odlučiti međunarodni žiri predvođen poznatim izraelskim redateljem Arijem Folmanom, a ceremoniji dodjele, nagrada kako je najavljeno, nazočit će i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji će boraviti u neslužbenom pojsetu BiH.

Hrvatski filmovi u natjecateljskim programima

Zanimljivo je da ove godine, usprkos ranijim uspjesima njihovih filmova u Sarajevu, niti jedno ostvarenje iz Srbije nije uvršeno u glavni natjecateljski progran. Ravnatelj Purivatra smatra da je recesija u regiji, kao i na sve ostale segmente života, ostavila traga i na kinematografiju, a upravo taj nedostatak sredstava doveo je do toga da se rade više dokumentarni i kratki filmovi, pa upravo iz Srbije i Hrvatske, kao i BiH dolazi najveći broj dokumentaraca.

Kada je riječ o hrvatskoj kinematografiji, u natjecateljski program za dokumentarni film uvršteni su »Razorubičenje« Igora Zelića i Domagoja Matizovića, »Ratni reporter« Silvestra Kolbasa, »Prolaz za van« Vedrana Šamanovića i Sanje Šamanović te »Zemlja znanja« Saše Bana. U kategoriji kratkog filma tu su »Dove sei, amor mio« Veljka Popovića i »Mezanin« Dalibora Matanića.

»Fleke« su malo »nabrijaniji« film

Redatelj hrvatskoga filma »Fleke« Aldo Tardozzi kazao je na tiskovnoj konferenciji da je zadovoljan prijamom filma kod publike, posebno kod mlađe generacije. To je njegov prvi dugometražni film, a kazao je da je film iniciran istinitim događajem, ali i da donosi niz različitih događanja koja se u stvarnosti teško mogu dogoditi u jednoj noći.

– To je i priča o teškim uvjetima života dviju djevojaka u Zagrebu na prijelazu iz devedesetih u novo desetljeće. To nije film o nekim misaonim temama, već malo »nabrijaniji« film. Nismo išli ciljano na rascjep između žanrova, to je došlo kroz samu priču – rekao je Tardozzi.

»Fleke« govore o 17-godišnjoj Lani (Iskra Jirsak), djevojci iz prosječne zagrebačke obitelji, koja se sprema provesti noć sa svojim dečkom Igorom, no na putu do koncerta odluče voditi ljubav u taksiju Igorova prijatelja. Lani je to prvi seks u životu. Stvari krenu po zlu kad se usred njihova intimnog susreta začuju zvukovi iz drugog taksija. Radi se o pljački i pokušaju ubojstva. Lana želi prekinuti ljubavnu igru, ali je Igor prisili na nastavak odnosa. Lana bježi od njega i u noćnom klubu susreće vršnjakinju Irenu, problematičnu djevojku koja noć provodi u potrazi za drogom…

Jirsakova, koja tumači ulogu Lane, kazala je da svatko ima svoju ludu noć u trenutku odrastanja, te da ih je i ona u svom životu imala nekoliko, premda ne toliko dramatičnih kao u filmu. Navela je da se u dobi od 17 godina mnoge stvari u životu mijenjaju, zbog čega je i teško donijeti različite odluke.

Izvor: Vjesnik, Zagreb

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*