Sjećanje na sve žrtve totalitarizama kao ishodište europeizma

Prisjećajući se po Europu pogubnog pakta Hitler-Staljin jasno dajemo do znanja da pripadamo Europi kao sudbinskoj zajednici, a da tragediju što je zbog tog sporazuma pogodila Poljsku ili baltičke republike doživljavamo kao nešto što i nas kao pripadnike europskog naroda izravno pogađa

Vjerojatno ima simbolike u tome da je nakon što je Europska komisija objavila da pristupne pregovore s Hrvatskom smatra dovršenima jedna od prvih odluka Sabora ona o uvođenju novog spomendana – Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Ovaj spomendan utemeljen je na Rezoluciji o europskoj savjesti i totalitarizmu, usvojenoj u Europskom parlamentu 2008. godine, a obilježava ga se na jedan od najmračnijih datuma europske povijesti – 23. kolovoza.

Toga su dana, naime, Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop, ministri vanjskih poslova Sovjetskog Saveza i Njemačke, 1939. potpisali Ugovor o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza, poznat kao pakt Hitler-Staljin. Dio ugovora bio je i tajni aneks – dogovor o diobi interesnih zona između dviju europskih despocija – koji je predstavljao politički preduvjet za početak Drugoga svjetskog rata i izraz nastojanja da se razori liberalno-demokratska Europa, a njeni dijelovi podvrgnu vladavini jedne od ugovornih strana. Iako je pakt bio formalno potpisan na 10 godina, nije potrajao toliko, jer ga je Hitler poništio već 22. lipnja 1941., pokrenuvši operaciju “Barbarossa”, odnosno invaziju na Sovjetski Savez.

Ovaj je ugovor otvorio vrata početku Drugog svjetskog rata jer je tek nakon njega Hitler započeo napad na Poljsku (1. rujna), a već 17. rujna Sovjetski Savez zauzeo je istočni dio Poljske. Podjela Poljske, otvaranje puta za aneksiju baltičkih republika – Estonije, Latvije i Litve – te dogovor o prepuštanju Besarabije i Bukovine Staljinu trebali su biti “konačno rješenje problema što proizlaze iz kolapsa poljske države i temelj trajnog mira u Istočnoj Europi”, kako su strane ugovornice zapisale 28. rujna 1939. u Njemačko-sovjetskom ugovoru o prijateljstvu, suradnji i razgraničenju. Njime su Ribbentrop i Molotov dopunili i konačno oblikovali svoj početni dogovor o raspodjeli interesnih zona u Istočnoj i Srednjoj Europi.

Sigurno nije slučajno da je Zwischeneuropa, kao i u brojnim prethodnim povijesnim situacijama, prva bila na udaru agresora na europski demokratski poredak. Ovoga puta dvije su se despocije, doduše, dogovarale o sjeveroistočnom kraku zamišljene linije što spaja Baltik i Jadran, jer se sudbina zemalja na južnom dijelu tog kraka “podrazumijevala”.

Budući da je agresija na Poljsku bila povodom da zapadne demokracije odluče prestati tolerirati njegovo agresivno ponašanje u Europi, sporazumom s drugim europskim tiraninom, Staljinom, Hitler si je privremeno snažno zaštitio bokove. Energetsku i sirovinsku oskudicu, koja se zaoštrila nakon embarga što ga je prema Trećem Reichu počela primjenjivati demokratska Europa, Hitler je prevladavao suradnjom sa Sovjetskim Savezom, uvozom nafte i nabavom drugih sirovina (što ih je ponekad Sovjetski Savez samo reeksportirao Njemačkoj) od ugovornog partnera. Čak 40 posto nafte, 30 posto nikla i 70 posto fosfata u tom je razdoblju njemačka vojna industrija uvozila iz Sovjetskog Saveza pa je tako Staljin de facto omogućio i financirao Hitlerove ratne pripreme.

Staljinov politički utjecaj na europske radničke i komunističke stranke preko Komunističke internacionale dodatno je koristio Hitleru. Prema Staljinovu su se nalogu češki i slovački komunisti morali distancirati od građanskih separatista. Poruka komunističkim partijama u Europi bila je da sada u prvom planu nije borba protiv fašizma nego protiv kapitalizma, a u Zapadnoj Europi komunisti su prema Kominterninim napucima opstruirali ratne pripreme.

Ideologija staljinizma već je nakon obračuna s Lavom Trockim i konceptom “svjetske revolucije”, što je zamijenjen koncepcijom “socijalizma u jednoj zemlji”, stvorila preduvjete za sovjetski imperijalizam. Koncepcija socijalizma u jednoj zemlji, što ju je uspostavio Staljin, podrazumijevala je de facto kako je širenje socijalizma moguće samo tenkovima Crvene armije, a sporazum s Hitlerom, neprijateljem građanskog liberalnog poretka, Staljinu je otvorio put za početak takvog “širenja socijalizma”.

Posljedice sovjetske aneksije baltičkih republika, istočne polovice Poljske, Besarabije i Bukovine bile su jednako strašne kao i posljedice Hitlerove okupacije zapadnog dijela Poljske. Uslijedili su genocid, preseljavanje nepouzdanih nacionalnih elemenata u Sibir, nasilna rusizacija i obespravljenost naroda koji su se našli pod sovjetskom okupacijom. Židove, koji su pred holokaustom u Poljskoj prebjegli na sovjetsku stranu, nije dočekala ništa bolja sudbina, jer su uglavnom završili prognani u Sibiru. Za razliku od Hitlerovih dobitaka sporazumom sa Staljinom, poništenih ratnim porazom Trećeg Reicha, sovjetske dobiti iz tog sporazuma i prekrajanje granica država Zwischeneurope pokazali su se “trajnijima”.

Iako područje Hrvatske nije bilo predmetom sporazumijevanja dviju velikih despocija iz prve polovine prošlog stoljeća, posljedice tog dogovora i uspostavljanje interesnih sfera – od kojih je jedna preživjela sve do potkraj prošlog stoljeća, taj je strašni ugovor primjetno odredio sudbinu Hrvatske, kao i sudbinu cijele Europe. Tek je valom demokratizacije, što je Srednju i Istočnu Europu zahvatio potkraj osamdesetih i početkom devedesetih kad je sovjetski imperij gubio snagu i počeo se raspadati, mogao biti poništen onaj dio tog sporazuma kojim su narodi Zwischeneurope bili uskraćeni za pravo na oblikovanje liberalno-demokratskih samostalnih država i izručeni Staljinovu imperijalnom konceptu širenja socijalizma.

Uvođenje u nacionalno sjećanje dana koji je znatno ograničio perspektive razvitka demokratske Europe, kad je potpisan ugovor koji je simbolizirao suprotnost svemu onome što se u Europi počelo oblikovati slomom fašizma 9. svibnja 1945., a još jasnije Schumanovom deklaracijom od 9. svibnja 1950. – dana u europskoj kolektivnoj memoriji zapisanog kao Dan Europe, potvrda je da i u Hrvatskoj razumijemo koji su ozbiljni izazovi i opasnosti za one vrednote što ih želi ostvarivati kao svoje. Pristupanje Europskoj uniji za nas nije samo uključivanje u ekonomsku integraciju niti puko usklađivanje svog političkog, ekonomskog i pravnog sustava sa zajedničkom europskom pravnom stečevinom. Od Schumanove deklaracije do danas Europa je i savez vrijednosti sloboda i demokracije, pravne sigurnosti i ravnopravnosti, a te vrijednosti vezujemo uz Dan Europe koji je i godišnjica početka europske integracije, ali i godišnjica europske pobjede nad fašizmom.

Prisjećajući se pak po Europu pogubnog pakta Hitler-Staljin jasno dajemo do znanja da pripadamo Europi kao sudbinskoj zajednici, a da tragediju što je zbog tog sporazuma pogodila Poljsku, koja je bila nestala kao država, čiji su građani bili izloženi fašističkom i komunističkom teroru, holokaustu, likvidaciji nacionalne elite (Katinska šuma i egzekucija kreme poljske vojničke, ali i općenito nacionalne elite), ili baltičke republike, čiji su građani bili izloženi nečuvenim progonima, raseljavanju i zatiranju, doživljavamo kao nešto što i nas kao pripadnike europskog naroda izravno pogađa.

Ako za pristupnih pregovora i kao politički narod ne bismo osjetno sazreli, ako ne bismo prihvatili i skupne vrijednosti europskih nacija kao svoje, tada pristupanje Uniji ne bi imalo stvarnog smisla. Usvajanje Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima kao nacionalnog spomendana simbolična je deklaracija da je proces usvajanja integracijskih pravila obilježen i oživljavanjem skupnih europskih vrednota.

Pristupanjem Europskoj uniji završava razdoblje tranzicije. Unatoč tome što je za neka područja dogovoreno prijelazno razdoblje u kojem se od hrvatskih ustanova, privrede ili građana neće zahtijevati jednaka razina konkurentnosti kakva vlada unutar Unije. U osnovi, pristupanjem EU za Hrvatsku počinje vrijeme kada se više neće mjeriti reformski pomaci, nego vrednovati konkurentnost.

Dakle, uspostavljaju se nova mjerila primjerena novim uvjetima. Nove je procese ili pojave, uostalom, nemoguće i nekorisno mjeriti starim mjerilima. A upravo to ovih dana čine neki od onih koji utječu na formiranje hrvatskog javnog mnijenja, koji usvajanje sveeuropskog spomendana vrednuju kriterijima starih društvenih podjela u hrvatskom društvu, pa procjenjuju da bi uvođenjem novog spomendana jedan politički blok mogao dobiti, a drugi izgubiti. Te primjedbe, međutim, proizlaze iz intelektualne lijenosti, nespremnosti na usvajanje novih vrednota i prilagođavanje novim društvenim okolnostima. Stare socijalne podjele sasvim sigurno ne mogu koristiti u stvaranju novog političkog identiteta, integraciji hrvatskog društva u Europu kao domovinu naroda sa zajedničkom prošlošću i povijesnim iskustvom te skupnim vrednotama na kojima se temelji suvremenost. [Davor Gjenero | Vjesnik.hr]

1 Comment

  1. JAKA JE UDBASKA BANDA U HRVATSKOJ NA CELU SA STIPICOM MESICEM–JOSIPOVIC NASTAVLJA ISTIM PUTEM–NIKO NE TRAZI REVIZIJU 2.SVJ.RATA,,,ALI SE TRAZI I OSUDA PRTIZANSKIH ZLOCINA—DOK JE STIPE,,IVE,,SADA KOSOR–TO SE DESITI NECE–RUSI OSUDISE I SVOJE BOLJSEVIKE–HRVATICI SVOJE VELICAJU.

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*