Sjećanje na Vladu Gotovca: Bio je savjest hrvatskog naroda i prosvjetitelj našeg doba

Vlado Gotovac bio je savjest hrvatskog naroda i prosvjetitelj našeg doba, a njegovo djelo treba sačuvati za generacije koje dolaze, poručeno je s današnjeg svečanog otvorenja dana sjećanja na tog velikog hrvatskog pjesnika, esejista, političara i humanista, a u povodu 82. obljetnice rođenja i 12. obljetnice njegove smrti.

“Riječ je o velikom čovjeku koji se cijeli svoj život borio za pojedinca i njegovu slobodu te se nesebično stavljao na raspolaganje hrvatskom narodu”, naglasila je Zrinka Vrabec Mojzeš, izaslanica Predsjednika Republike, pokrovitelja manifestacije “Tri dana sjećanja na Vladu Gotovca”.

“Upravo zbog Vlade Gotovca vjerujemo da je politika uzvišen posao”, kazala je dodavši međutim kako se Gotovac, kada je dosanjao svoj hrvatski san, razočarao u hrvatsko društvo koje se počelo razvijati u suprotnom smjeru od onog kojim je Gotovac želio da ide.

“Bio je drugačiji od nas koji nismo imali dovoljno petlje i hrabrosti”, rekao je predsjednik Matice Hrvatske Igor Zidić dodavši kako je upravo zbog toga Gotovac u životu za Hrvatsku podnio velike patnje.

Izišao je iz zatvora, a potom dao intervju koji ga je odveo u drugi zatvor, kazao je Zidić dodajući i to kako je upravo govor bio njegovo najpreciznije oružje. Borio se za čovjeka pojedinca, dok su ih kolektivizmi toga doba gutali, prisjetio se Zidić dodavši kako Gotovčeva djela žive i danas, a on ni mrtav nije prestao djelovati.

“HSLS je ponosan što je Gotovac bio jedan od njegovih utemeljitelja”, istakuo je predsjednik te strankeDarinko Kosor.

Govoreći o o osobnosti Vlade Gotovca kao snažnog vizionarskog retoričara, Kosor je poručio kako nam danas nedostaje jedna takva moralna vertikala. “Bio je savjest hrvatskog naroda, a svojim je promišljanjima bio 20 godina ispred svog vremena”, ocijenio je Kosor.

Gotovčeva supruga i direktorica Instituta Vlado Gotovac, Simona Gotovac kazala je kako je Vlado Gotovac uspio ujediniti raznolikosti. Bio je taj koji je raznolikost poštivao i definirao je kao bogatstvo, a ne kao način podjele, poručila je.

Sanjao je, kazala je, Hrvatsku kao pravnu državu u kojoj vlada pravda i briga o svim građanima.

Prisjetila se i zabilješke koju je našla nekoliko dana prije Gotovčeve smrti, a na kojoj je ostalo zabilježeno: “Imati snage za domovinu, to je nepregledna samoća u kojoj sve grije tvoje srce”.

Manifestacija “Tri dana sjećanja na Vladu Gotovca”, započela je jučer, u organizaciji Instituta Vlado Gotovac, HSLS-a, Matice Hrvatske, Kulturno-informativnog centra i Hrvatskog kulturnog društva Napredak, a danas su prikazani i izvaci iz biografsko-dokumentarnog filma “Vlado Gotovac, moj slučaj” kojeg je režirao Bogdan Žižić.

U povodu godišnjice Gotovčeve smrti, redovito se prisjećamo njegova znamenitoga govora što ga je 30. kolovoza 1991. održao ispred tadašnje komande 5. vojne oblasti. Gotovac je tom prilikom rekao:

Ja vas volim i ja se s vama ponosim. I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer davno već u onom svijetu postoji jedan divni stih jednog velikog pjesnika koji kaže U Navarri se umiralo od srama. Mi Hrvati kada ne bi imali ovo dostojanstvo i kada ne bi imali ovu ljubav mi bi umirali od srama, ali ovi ovdje nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi.

Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove nema doma. I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majka ni djece ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji.

Stojimo ovdje dragi Zagrepčani, znate li pred kojom zgradom? Pred “Hrvatskim radišom”, sazidanim da bi hrvatski đaci i sirotinja se školovala, da bi hrvatska napredovala, da bi Hrvatska bila moderna nacija. Tu zgradu su gradili najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je u njoj sada, ostaci komunizma, ubojice hrvatskog naroda! Oni imaju obraza da zaposjevši naše svete zgrade, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj. Oni nam prijete da će uzeti ono što je njihovo. Oni nam govore da će odlazeći ostaviti iza sebe pustoš. A mi znamo da će se vratiti jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali. Sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače vaše je. Vi to plaćate, vi zato radite, vi zato stradate. Oni će kažu ukrasti, a pitam tu gospodu, a gdje su oni to stekli bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina. Neka nam ispripovijedaju gdje su to njihovi gradovi stari tisuće godina, gdje su to njihovi dvorci, gdje su to njihove palače, gdje je to njihovo blago koje mi ovdje imamo i koje prijete da će nam uništiti. Neka unište svoje, ali lako im je, ne trebaju uništavati jer ništa od toga ni nemaju.

Ono što oni žele, zapamtite dobro, žele nas izjednačiti sa sobom, žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni, žele da sjedimo u tuđim domovima i u tuđim gradovima kao oni. Nama to ne treba. Mi imamo svoju domovinu, mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju naciju. Neka odlaze odavde!

Molim vas lijepo, kakvi su to ljudi, ako smijemo govoriti uopće o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim zgradama, koji uživaju tuđi novac i tuđi kruh, i usuđuju se ubijati one koji im to daju. Umrli bi davno da imaju i traga čovjeka u sebi. Umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošten čovjek umire kad je pogriješio. Ali demoni se kroz povijest provlače kao da su besmrtni. Ali neka ne zaborave da je smrt koja im je došla definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje, ono što umire sa ruskim generalima, umrijet će i ovdje. Moj kolega je rekao, uvijek će ostati jedno pero i uvijek će netko reći: ne. Ostat će hrvatski narod, ostat ćemo ovdje sa stotinama, sa tisućama pera, da pokažemo koliko smo i kako kroz ovu povijest učinili, da bi opstali, da bi bili ljudi, da nikad ne bi pristali da postanemo moralna strašila kao oni koji nam tvrde da nas štite. Od koga nas štite u našoj domovini? Od nas. Neka nas puste na miru, bolje ćemo se od njih snać’. Neka nas puste na miru, mi ćemo osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje dostojanstvo.

I napokon, vi majke i vi žene, koje ste tu došle u jedinstvenom skupu koji je ikada u Europi održan vi još jednom pokazujete da je Hrvatska u dubini svog srca ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je muško i ona koja je žensko, prožeta istim veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva. I zato sam počeo s tim da vas volim i zato sam počeo s tim da rađe s vama umirem nego sa ovima živim. I znam, sasvim sigurno znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavi, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude i to je moja radost i to je moja snaga kao i svih vas.

A neka ta snaga, neka ta ljubav i neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu naoružanu i onu nenaoružanu, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu.

Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Ja se zato ne bojim.

Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli!

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*