Slučaj “Sejdić i Finci” pokazuje da su bh. političke elite antieuropejski raspoložene

U ekskluzivnom intervjuu za Vidiportal.ba dr. sc. Mile Lasić govori o svojim polemikama, harangama kolektiviteta nad mislećim pojedincima, o kandidaturi susjednih zemalja za EU, o definitivnom gubljenju iluzija Banja Luke i Beograda o secesiji i “anšlusu”, te obavezaa BiH na putu euroatlanskih integracija.

Kolega Lasiću, posljednjih sedam mjeseci pisali ste vrlo intenzivno za tuzlanski portal Vidiportal.ba, na njemu ste objavili niz provokativnih eseja i polemika, kao i feljton “Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije”, povodom 20. obljetnice nestanka SFRJ. Postali ste nam poznatiji i bliži …

I Tuzla se za zeru približila Mostaru, vijedniji moji studenti su redovito otvarali Vidiportal.ba, da uzvratim precizno na Vašu kurtoaziju. A bh. čitatelji, ma otkuda su, trebaju znati – ako se slažete – kako sam upravo zahvaljujući Vama dobio mogućnost da pišem za Vaš regionalni portal, i to po svom nahođenju i o temama koje smatram društveno relevantnim. U početku sam se pitao čime sam zaslužio ovu vrstu Vašeg povjerenja, mada sam i od ranije znao da ste čovjek visoke dijaloške kulture. Brzo sam shvatio da se radi o bliskosti kulturoloških codova i senzibiliteta, istom ili sličnom vrijednosnom sustavu, da smo i Vi i ja pripadnici kulture nenasilja što je sama suština “nove paradigme”. Ova vrst eđusobnog povjerenja, ili poklonjene slobode na revers je vrlo i stimulirajuća, ali i obvezujuća i za autora i za urednika, tako sam razumio našu produktivnu suradnju. Nadam se vrlo da su je tako razumjeli i čitatelji u Tuzli, te da sam stekao u ovom dijelu BiH nove nepoznate prijatelje. Kao što znadete, neprijatelja imam dovoljno, napretek, što je logićno. U zatvorenim društvima kakva su tri paralelna bh. društva, neprijatelji ljudima koji se “furaju” na Popperovu filozofiju su svi “neprijatelji otvorenog društva”.

U svakom slučaju meni su ljudi sjeveroistočne Bosne – poslije ovog sedmomjesečnog virtuelnog druženja – postali bliži nego što su bili prije, mada sam Tuzlu uvažavao i od ranije, upravo zbog toga što je bolje od drugih uspjela sačuvati multikulturalnu supstancu. Jedanput sam u Međugorju na nekom savjetovanju Paneuropske unije zamjenici austrijskog veleposlanika u našoj zemlji predložio da za projekt izgradnje “Bunara prijateljstva” izabere upravo Tuzlu, zbog one supstance. Ne znam je li nešto bilo od toga. A ako smijem otkriti našim čitateljima u Proslovu za “dvije knjige pod jednim krovom”, dakle našeg zajedničkog “projekta” čiji bi rezultat trebala biti knjiška forma naše suradnje, već sam napisao kako Vam dugujem zahvalnost što ste u mojim tekstovima prepoznali “novu paradigmu”, zapravo pledoaje za novu političku kulturu nenasilja, dijaloga i kompromisa. Nadati se da će je prepoznati i čitatelji…

Iza Vas su vremena iznuđenih i neprijatnih polemika, kako ste sami rekli. Zašto se to Vama događa?

Valjda zbog toga što demonstriram što znači biti neovisan čovjek, profesor i intelektualac, svoj, kazali bi ljudi i u Bosni i u Hercegovini. A to je smrtni grijeh ne samo u vremenima klasičnih totalitarizama, fašizma i staljinizima, nego i novih totalitarizama, ovih prikrivenih u tranzicijskim demokraturskim formama. U demokraturama poput naše se, doduše, može objaviti uz malo hrabrosti sve što se hoće, ali ste potom izloženi izopćenju, ili divljim progonima, jeziku mržnje i spletkama, koje nemaju nikakvog dodira s istinom. Niste li me upravo Vi prije točno godinu dana upozorili u sarajevskom hotelu Europa što mi je pripremljeno u centrali “antinacinalističkog nacionalizma”, na jednom sijelu samog neojakobinskog vrha, kojemu su nazočili i neki moji prijatelji, nažalost? Potom su, doista, “društveno politički rat(d)nici” našeg “mudrog vođe” i sproveli stigmatizaciju moje malenkosti po njihovim portalima. Srećom, s time su se dodatno samounizili, to je danas svakomu jasno, a ja sam preživio uzdignuta čela, zahvaljujući upravo potpori mojih sarajevskih, mostarskih i tuzlanskih prijatelja. Neku me večer zove moj studentski kolega i potonji sarajevski prijatelj B.B., kako bi mi doslovice rekao: “Sada svi ponavljaju one tvoje prošlogodišnje priče o tobožnjim socijaldemokracijama i lažnim alternativama…”

Vratimo se europskim pitanjima: je li Bosna i Hercegovina doista dvije godine u za ostatku u odnosima s Europskom unijom iza Srbije, kako se može iščitati iz ocjena ministra vanjskih poslova Zlatka Lagumdžije?

Pokušat ću se u odgovoru poslužiti feralovskim metodama, što znači ne uzimati silnike isuviše ozbiljno. Egzemplarni je primjerak takve samoobmane upravo gospodin “slučajni prolaznik”, u ulozi bh. MIP-a i vrača, pa bi se trebalo prisjetiti i nekih njegovih ranijih prognoza, recimo one iz 2010., kada je ustvrdio da će BiH biti primljena i u NATO i u EU već 2014. godine (vidjeti u Danima broj 769, od 09.03. o.g. faksimil te izjave). Bh, naivna javnost umalo da mu povjeruje, sve je izgledalo logično, nije li to datum kada je prije okruglo 100 godina počeo Prvi svjetski rat pucnjevima u Sarajevu, pa su se PES-ovci (europski socijalisti) smilovali svom siromašnom rođaku iz BiH, još samo da EU preuzme “obvezu” prekorednog prijema BiH u svoje redove. Od toga, naravno, nema ništa, bez ispunjavanja tri Kopenhagenska i Madridskog kriterija, potom monitoringa i ispunjavanja mjerila, dakle bez preuzimanja “pravne stečevine” EU u bh. zakonodavstvo, nije moguće pristupiti EU. Ako je suditi po aktualnom sastanku “šestorke” u Banja Luci, za ova mukotrpni pristup nedostaje i znanje i politička volja. Hoću reći, sada vrlo ozbiljno i odgovorno, kako su svi naši političari, pa i naš aktualni MIP ljudi “stare paradigme”, potpuno neosjetljivi na procedure i demokracijska pravila, popriličite neznalice glede EU, pa sa svim time anti-Europljani velikog formata. Utoliko ni MIP-ove tzv. Europske procjene stanja u Zemlji i Regiji ne vrijede ni lule duhana ili duvana. Srbija je, inače, u posljednjem momentu pokazala volju i snagu da postigne kakav-takav unutarnji i vanjskopolitički kompromis s EU, ali i s Kosovom, implicitino ga priznajući, pa ako i s fuss-notom, te su zbog toga njezini napori i honorirani od strane EU. Tomu se treba radovati i u BiH, bilo pravedno ili nepravedno, u svakom slučaju ja se radujem za moje poeuropske beogradske prijatelje.

O tomu ste pisali i u ” iznuđenom podsjećanju” na prošlogodišnje “Pismo osmorice” bh. Hrvata, pa potom i “iznuđenom odgovoru” onomu, ili onima koji su sproveli “lov na vještice” u Vašem slučaju, pa ipak odgovorite: zašto je predsjednik SDP BiH i bh. MIP Zlatko Lagumdžija izbjegao susresti kolegu predsjednika SDP RH i hrvatskog premijera Zorana Milanović tijekom njegova nastupnog posjeta BiH?

Radi se i o krivoj procjeni i o političkoj sljepoći velikog formata, u krajnjem o nesposobnosti korekcije vlastitih političkih poteza Zlatka Laumdžije. Aktualnom bh. MIP-u se i zbog toga i zbog svega što je radio u proteklih 16 mjeseci cijela zemlja i Regija smiju, jer je postalo bjelodano jasno kako pati od neskrivane nadmenosti, oholosti i bahatosti. Ili, možda, bh. građani ne razumiju njegove enormne napore da sve drži u svojim rukama, da pored političkih i profesorskih dužnosti uređuje večernji dnevnik FTV, ili posredno upravlja Elektroprivredom BiH, prodajući struju u vlasništvu jedne federalne firme iz Sarajeva drugoj federalnoj firmi iz Mostara, preko posrednika iz Beograda? Umjesto očekivane zahvalnosti primijećeno je u nezahvalnom građanstvu, a sutra će i u SDP-članstvu, potcjenjivanje i Lagumdžijinih promišljenih nastupnih posjeta Banjaluci i Sarajevu, u ulozi MIP-a. Nije mu, dakako, zamjeriti ni što se izbjegao susresti sa socijaldemokratskim premijerom Hrvatske u Sarajevu, jer je taj dan imao važniji susret s predsjednikom jednog odbora u turskom parlamentu, pa ako se više nitko i ne sjeća imena tog Turčina. Milanoviću je naš MIP i takorekući “mudri vođa” zamjerio što mu je program nastupnog posjeta BiH “isuviše nacionalan”, mada bi se upravo Lagumdžiju moralo upitati što radi u vrhu Bošnjačkog instituta, dakle nulte nacionalne institucije kod Bošnjaka, zašto su mu partneri SDA a nisu BOSS i slične stranke ispred Bošnjaka, ako se naduravao s HDZ-ovima, uzimajući minorne HSP i “Lijanoviće” u federalnu vlast, kako bi na kraju popustio i suglasio se s HDZ-ovcem Bevandomom kao predsjednikom Vijeća ministara? Nije hrvatski premijer, nego je naš MiP i predsjednik SDP BiH brojnim potezima pokazao kako je “isuviše nacionalno” obojen, a ponajviše zato što je SDP BiH sveo ne na “bošnjačkocentričnu”, kako je to formulirao uvaženi profesor Enver Kazaz, nego na dominantno bošnjačku socijaldemokraciju, s par “ukrasa” u vrhovima “da se Vlasi ne dosjete”. A oni se, sram ih bilo, dosjetili, pa ne zarezuju Lagumdžiju više ni za jotu.

Na Lagumdžijine objede se, inače, Zoran Milanović u obraćanju studentima mog fakulteta osvrnuo tek toliko da ih s indignacijom odbije, jer se njemu ne može pripisivati nacionalizam. Najsimpatičnije mi je bilo tijekom ovog posjeta Filozofskom fakultetu, što se Milanović samodefinirao i ljevičarem i Europejcem i antinacionalistom a dobio jespontan i frenetičan pljesak mojih studenata. To je do jučer bilo nezamislivo na FF-u, u tomu vidim i zeru mojih doprinosa studentskom sazrijevanju. Naš MIP, dakle, teško podnosi što ga hrvatski premijer nije pitao za dopust da se susretne s HNS-om u Mostaru, onima koji se neukusno i prečesto kunu u “izbornu političku volju” hrvatskih ljudi na posljednjim izborima, mada im se mora priznati da su je zadobili i to je ono što se u demokracijama broji. Koja volja, koji bakrači, samo što ne zbore takvi kao naš MiP, što se Milanović nije lijepo izvolio susresti s onim njegovima iz HSP-a i NSRzB (mada ih ne primaju ni u Berlinu, ni nigdje), ili s onima iz HNV-a, sve bi mu to poznati legalista i vrlo osjetljivi političar na sve “državne udare” (izuzev puzajućeg u vlastitoj režiji) bez problema aranžirao…

Šta su, po Vama, osnovni razlozi zaostajanja BiH u integracijskom procesu?

U BiH je, dakle, još uvijek sve u znaku “stare paradigme”, koja podrazumijeva golo ili politološko-pravno, političko nasilje usmjereno ka brisanju (i minimalnih) razlika među nama, ili nijekanju same BiH, dok se istovremeno u EU žive trans-nacionalne “socijalizacije” i integracije. Kod nas je, dakle, i dalje sve po starom, kako je uvijek i bilo – business as usual …

Činjenica je da smo u “europskom okruženju”: Hrvatska je praktično članica, Crna Gora je počela pregovore nakon dobijanja kandidatskog statusa, Srbija je upravo dobila kandidatski status. Šta to za BiH praktično znači?

Pomicanje ka EU naših susjeda trebala bi donijeti pozitivne poticaje i za BiH. Hrvatski uspješni put ka EU bi morao biti inspirativnim i za BiH, pa čak i neke vrste map of the road za sve zemlje u regiji jugoistoka Europe. Za BiH je izuzetno važno i što je Srbija dobila status kandidata, jer se s time i definitivno i u Beogradu i u Banja Luci gube posljednje iluzije o disoluciji BiH i nekakvim secesijama i nesretnim “anšlusima”. Problem je, međutim, što se nitko iz redova bh. političkog establishmenta ne uzbuđuje previše s očiglednim zaostajanjem BiH za zemljama u Regiji. Ponekad mi se čini kako proeuropsku vatru u BiH drže, dok se ne oprže, samo šačica upućenih medija i par sveučilišnih profesora, onih koji znaju da bez EU-ambijenta našoj zemlji predstoji “ćumuranje” – politička i socijalna neizvjesnost.

Naši političari i ne misle ozbiljno pristupiti procesu dubokih reformi, jer znaju da u “de-sanaderiziranoj” BiH za njih nema mjesta. Zato će BiH duže nego što je nužno i ostati u predvorju EU, zadovoljivši se tzv. vertikalnim približavanjem EU, EU-izacijom koja i ne podrazumijeva dubinske horizontalne reforme, odnosno europeizaciju. Nema veze, čak, ni što na taj način odustaju i od treće, četvrte i pete IPA-komponente koje nude milijardske bespovratne poticaje u srednjoročnoj proračunskoj periodi. Vidite samo kako Dodik testira priču o odvojenom putu RS-a ka EU, iako dobro znade da takvo što nije uopće moguće. Zato mi i ne preostaje drugo do ponavljati kako je do EU moguće stiči samo preko zajedničkih bh. državnih institucija, te da je samo u europskom ambijentu moguće započeti s temeljnim uljuđivanjem BiH, kako bi i kulturološko-politički bila lijepa koliko je danas samo u zemljopisnom pogledu.

Jelko Kacin je nedavno rekao da će ovo novo europsko okruženje biti poticaj i za BiH. Šta Vi mislite o tome?

Moram kazati da me silno nerviraju stilizacije stranih diplomata ili europskih i američkih političara u bh. medijima kao velikih pro-bosanskih prijatelja i sveznalica, kao da nam oni takvi uopće trebaju pored našeg sveznajućeg i svemoćnog MIP-a. Među njima ima velik broj i onih iz velikih zemalja koji ne razlikuju etnije i nacije, čime pohranjuju unitarističke iluzije u BiH, kao i onih koji implicite legitimiraju tobožnju međunarodnu državnost RS-a. Svima bi njima, a i nama s njima, bilo bolje kada bi oni razumjeli kakva je to zemlja u kojoj borave ili o kojoj govore. Umjesto prevelikog optimizma koji u pravilu šire, čime idu na ruku umišljenim i osionim bh. elitama, bilo bi bolje da im govore kako će ostati do daljnjega samo u društvu s Kosovom i Albanijom, posljednja europska parija, bijeda u političkom i kulturološkom pogledu da ne mogu biti veća.

Proveo sam prije par dana tri sata u Mostaru u razgovoru s Josipom Juratovićem, SPD-ovim zastupnikom u Bundestagu i potpredsjednikom Parlamentarne skupine za BiH u Bundestagu. Josip je upravo obišao sve bivše jugoslavenske republike, a bio je i na Kosovu, razgovarao je, dakle, sa svim umišljenim i osionim balkanskim elitama, te zaključio kako sve te elite vrlo slične među sobom, kako njihove vođe više-manje sliče našim “vođama”. Što južnije, to tužnije, veli gospodin Juratović, svi čekaju strane investitore i ne čine ništa za obnovu urušenih gospodarstava i infrastrukture u njihovim zemljama. Kao da je netko drugi odgovoran za mogući new deel, a ne oni. Strane investicije u ove i ovakve ambijente, naravno, neće nikada stići, rezolutan je Juratović.

Da se vratim na pitanje, ambijent okruženja može, ali ne mora biti snažan poticaj proeuropskim kretanjima u BiH. Jer, naši političari čine samo onoliko koliko su prisiljeni u pravcu EU, dok mnogi od njih već razrađuju i rezervne opcije. Nekima su tradicionalno uprte oči u pravcu Bosfora, drugima prema Moskvi, a trećima dopiru jedva do Zagreba, samo vrlo rijetkima i do Bruxellesa ili Strasbourga. Mogao bih navoditi bezbroj ovakvih “geopolitičkih iluzija” o Rusiji, o Vatikanu ili o Turskoj. Ali, navest ću samo jednu, jer me zaprepastilo s kakvom je “nepodnošljivom lakoćom” i s kolikim cinizmom ovih dana govorio član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović kako BiH “tapka u mjestu” glede euroatlantskih integracija, kako “mi iz BiH nemamo jedinstven stav”, ili kako su “potpuno različiti pogledi iz Banja Luke i Sarajeva, pa i Mostara…” Dakako, naši su političari “zadovoljni što naši susjedi napreduju prema EU”, nije zaboravio naglasiti Radmanović u intervjuu RTRS-u, dodavši da i “naš cilj ostaje Europska unija”. Ali, razotkrio je i svu bijedu naše socijaldemokracije, u osnovi etnokracije, rekavši: “Ako mi ove godine možemo konstatirati da nije sigurno da ćemo u sljedećih deset godina postati članica, morat ćemo postaviti pitanje trebamo li to raditi”!

Šestorica lidera bi se uskoro trebala razgovarali o preostalim uslovima za dobijanje kandidatskog statusa. Vjerujete li da će do dogovora o provedbi presude Sejdić-Finci ipak doći?

Da su bh. političke elite sve od reda antieuropejski raspoložene vidljivo je upravo u “slučaju Sejdić i Finci”. Sastanak u Banja Luci je upravo završio neuspjehom, glede ove obveze. A nju je BiH dužna ispuniti i kao članica Vijeća Europe i kao potencijalni kandidat za članstvo u EU, jer bez njezina ispunjenja ne može Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU uopće iz stanja privremenosti preći u ugovorni, partnerski odnos BiH s EU, mada su ga sve članice EU već ratificirale. To je, dakle, u ovom momentu i najvažnija pretpostavka za dobijanje statusa kandidata za članstvo u EU.

Nažalost, bh. političke elite se i ovim povodom “nadbijaju”, one i ne umiju drugačije, nego samo formalno zadovoljiti ovu ili neku drugu obvezu. Ovo je bila prilika, naravno, da se ozbiljno promisle svekolike mogućnosti de-diskriminacije cijelog političkog sustava, posebice u njemu zanemarenih etnija, ili politički neartikuliranih skupina tipa “Bosanaca”, i “Hercegovaca”, uključivo apriorne diskriminacije djece iz mješovitih brakova. Nije riječ, dakle, samo o tomu koliko će biti članova Predsjedništva BiH i kako će se i gdje birati, niti kako će manjinci, ružno nazvani “ostali” biti birani u entiteske i državne parlemente, nego je ovo propuštena prilika da se dediskrimiraju sva slaba mjesta ustavnog teksta i brojnih doiskrimantorskih zakona, uključivo izbornih. U društvu nema, nažalost, ni volje ni pameti kako bi se napravila rekonstrukcija i po dubini i širini kompletog političkog sustava upravo, upravo u kontekstu euroatlantskih integracija.

“Šestorka” i u ovomu povlači sve konce, a zastupnici u parlamentima i u odborima imaju tek ulogu “lutaka na koncu”. Time se ogolila sva ružnoća “javašluk konsocijacije”, tog dodatnog doprinosa demokraturskim izvitoperenjima naših bajnih elita. Odgovorna konsocijacija, pak, bi mogla biti dijelom naših rješenja kad bi se prostudiralo, primjerice, iskustvo švicarskog “Konkordanza” iliti “suglasne demokracije”, ili iskustvo supsidijarnosti i višerazinskog upravljanja u EU. Zbog opisane nespremnosti za temeljne rekonstrukcije plitičkog sustava dobit ćemo, vjerojatno, na kraju procesa implementacije presude “Sejdić-Finci” samo “ušminkanog mrtvaca”, kazao sam u razgovoru s glavnom i odgovornom urednicom magazina “Dani”, gospođom Duškom Jurišić, koja je ovaj tjednik ponovo učinila čitljivim. Mogu, dakle, samo ustvrditi kako je bh. politički sustav nužno čim prije temeljito rekonstruirati, kako bi se Zemlja definitivno prebacila s uskih i slijepih bh. pruga na europski širokotračni kolosijek…

Smatrate li da bi BiH mogla podnijeti kredibilnu aplikaciju do juna 2012., kako je najavio predsjedavajući Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda?

Predsjednik Vijeća ministara je po vanjskim znacima moderan čovjek, nosi minđušu, hrabar je, skakao je sa Starog mosta u mladosti, a i duhovit je, umije pozdraviti “punicu Ivu” i na javnom mjestu, pa pretpostavljam da se samo šalio. Gledao sam na BHRT-u prošlog tjedna “Večernjakov pečat” i vidio kako se Bevanda umio našaliti i s činjenicom da je popečaćen ne kao osoba, nego kao “događaj godine”. S tim u vezi, ako je, uistinu, dogovor one spomenute šestorke oko Vijeća ministara “događaj godine”, smjelo bi se zaključiti kako se u njoj i nije ništa tijekom te godine važno dogodilo. Dakako, do lipnja nije moguće uraditi puno glede europskih integracija, ali bi bilo mogućno i potrebno početi s pripremama kandidature, pa možda formirati i ekipe za ispunjavanje “avisa”, dakle upitnika, kojeg je očekivati iz Bruxellesa čim se podnese aplikacija. “Avis” nije lako ispuniti, jer je riječ o rendgenskom snimku svake one zemlje koja želi postati članica EU, a popis stanovništva u BiH slijedi tek dogodine. Predsjednik Vijeća ministara se, inače, upravo vratio iz prvog posjeta središnjici EU u Bruxellesu, pa mu je, vlajda, postalo jasnije što su europska očekivanja od BiH i što je raditi ukoliko ne želi biti ili ispasti smiješan na “europskom parketu”. Ali, on se već okružio brojnim savjetnicima, koji imaju tri puta veće plaće od sveučilišnih profesora, pa će mu oni, valjda, objasniti što podrazumijeva procedura sticanja statusa kandidata i otpočinjanja pregovora o pridruživanju EU.

Neozbiljnost u odnosima bh. političara prema EU je, zapravo, ono što ich povezuje. Koliko se sjećam, i jedan drugi je, onaj bh. političar što premijera tuđe zemlje zove “našim liderom”, htio podnijeti aplikaciju već prošle godine, i bez ispunjavanja čitavog niza preduvjeta, u tom momentu nisu bili donijeti ni zakoni o državnoj pomoći i popisu stanovništva, a da se ne govori o Fiskalnom okviru za period 2012.-2014., kojeg nemamo ni danas ili privremenosti Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Bez svih ispunjenih obveza, svaka je kandidatura svojevrsna avantura i nezrela politika. Bio bih, dakle, zadovoljan ukoliko BiH dobije status kandidata i započne pregovore o pojedinim poglavljima iz procesa pridruživanja i one godine koju je “mudri vođa”, znalac i vrač, naš aktualni MIP označio godinom u kojoj BiH, posve sigurno, postaje punopravnim članom i NATO-a i EU. Ali, bilo kad da do nje dođe, kandidaturi se treba potiho radovati, jer će BiH postati boljom zemljom čim je počne mljeti EU-žrvanj, čim otpočnu pregovori BiH s EU.

Visoki predstavnik Valentin Inzko je kazao da bi BiH mogla biti članica EU za 10 godina. Je li to realno?

Zar je – nakon poniženja u vezi s “puzajućim državnim udarom” – gospodin Inzko još u punom kapacitetu “visoki predstavnik” u BiH? Ma, opet se samo šalim, imao sam čast upoznati gospodina Inzka i uvjeriti se u njegovu dobru upućenost u europske poslove i solidno poznavanje BiH. Na stranu što sam one mutne igre na koje je pristao u prošloj godini izabrao za “shit oft the year 2011” na portalu Balkans.aljazeera.net, ovaj bi se put složio s njime. Uz ogradu, takvo što bit će moguće 2020., ili koju godinu poslije, samo ukoliko se i u BiH počne truditi razumjeti novu EU-paradigmu. I uz pretpostavku da uopće bude bilo EU, kakvu danas poznajemo, kada BiH dođe na red za prijem!

Izvor: Vidiportal.ba

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*