Srbija još nije raskrstila s Miloševićevim nasljeđem

Godine 1999. beogradski su studenti “proslavili” rođendan tadašnjeg predsjednika tadašnje SR Jugoslavije uz golemu tortu napravljenu od stiropora (neki tvrde da je bila od kartona), izrezanu na devet kriški, na kojima je pisalo Crna Gora, Vojvodina, Baranja, Republika Srpska, Kosovo, Krajina, Sandžak, Slavonija i Srbija, te minijaturni komad u sredini koji je simbolizirao Dedinje.

“Svaki komadić je jedan zalogaj, kojim je Slobodan Milošević prehranjivao svoj ostanak na vlasti”, objasnili su vođe “Otpora”, studentske organizacije koja je organizirala “proslavu”.

Napredana studentska omladina, dakle, nije rušila Miloševića zbog toga što je pokrenuo tenkove i drugu ratnu mašineriju te pokušao okupirati teritorij susjednih država i stvoriti veliku Srbiju, nego zbog toga što taj projekt nije uspio ostvariti.

Milošević je u međuvremenu otišao – najprije s vlasti, potom u Haag, a na kraju na drugi svijet, sve poluge vlasti u Beogradu (i u Banjoj Luci) sada drže antimiloševićevske snage, ali se odnos prema njegovu projektu nije promijenio.

Godišnjica “Oluje” jedna je od prigoda kada ta činjenica osobito dolazi do izražaja. Uoči ovogodišnjeg 5. kolovoza srbijanski predsjednik Boris Tadić, unatoč (deklarativnoj) okrenutosti Europi te pomirenju i stabilnosti u regiji, vojnu akciju kojom je srušen Miloševićev projekt naziva zločinom koji se ne smije zaboraviti, a srpski član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović izaziva novu krizu u “kolektivnom šefu države” obrušavajući se na kolegu Željka Komšića zbog čestitke koju je u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti uputio hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću.

Oni, pak, “javni radnici” koji su malo dalje od vlasti, poput vođe organizacije “Veritas” Save Štrbca, ne zadržavaju se na proglašavanju “Oluje” zločinačkom akcijom, nego otvoreno zagovaraju povratak na stanje koje je bilo uspostavljeno prije nego što se ona dogodila. Štrbac, naime, traži primjenu famoznog plana Z-4, koji je predviđao legalizaciju srpske paradržave – njezino pretvaranje u državu u državi.

Legitimno je da i Tadić i Radmanović govore o zločinima, žale zbog stradanja i bijega srpskog stanovništva, ali bi “Oluju” trebali shvatiti i prihvatiti kao jedini mogući izlaz iz stanja koje je bio nametnuo Beograd te se suočiti sa zlom koje je počinjeno dok je to stanje uspostavljano.

Sve dok se to ne dogodi, neće se prestati kovati planovi o posezanju za tuđim teritorijem, u formi “Z-4” države u državi, niti će biti moguće provesti pretvorbu BiH u normalnu državu, spremnu za integraciju u NATO i Europsku uniju. [Ivan Šabić / Vjesnik]

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*