Srbija nastavlja agresiju protiv Hrvatske

Gotovo neprimjećeno prolazi priča u kojoj Dodik i društvo zdušno upozoravaju kako je zločinu nad Bošnjacima u Srebrenici prethodio zločin nad Srbima, da su Bošnjaci čačkali mečku i dobili što su zaslužili, da su se Srbi tamo branili od njih. Ova matrica već je primijenjena u Hrvatskoj, najprije na primjeru Osijeka, potom Vukovara

Piše: Ivica Šola | Glas Slavonije

U zadnje vrijeme izbacuju se demagoške sintagme, posebno nakon presude Gotovini i društvu, o potrebi suočavanja Hrvata s prošlošću. Kao da se radi o milijunima maloumnih tuka koji ne znaju što se događalo, pa ih Vesna Teršelič, ili netko drugi od mnoštva antiratnih profitera zamotanih u humano ili humanitarno ruho, a zapravo produžetaka sasvim određene jugosferske politike, treba podučiti.

Žrtve rata u toj su raboti sekundarne. Bitno je suočiti priglupi neinformirani hrvatski puk s prošlošću, e da bi se lakše proturila tzv. politika pomirenja.

Naime, optimistični su oni koji kažu da se u takvoj politici radi o niveliranju krivnje, dok se sve više čini kako se radi o pretvaranju zločinaca i agresora u žrtve. Gotovo neprimjećeno prolazi priča u kojoj Dodik i društvo zdušno upozoravaju kako je zločinu nad Bošnjacima u Srebrenici prethodio zločin nad Srbima, da su Bošnjaci čačkali mečku i dobili što su zaslužili, da su se Srbi tamo branili od njih. Ova matrica već je primijenjena u Hrvatskoj, najprije na primjeru Osijeka, potom Vukovara.

Naime, prije nego što je počeo proces protiv Glavaša, njegov patološki obožavatelj Drago Hedl godinama je pumpao priču o prijeratnim zločinima u Osijeku nad Srbima, pa je masakriranje Osijeka logična posljedica hrvatskih zločina nad Srbima, koje je potom JNA i ostali četnički izdanci išla spašavati od povampirenih ustaša. Rezime: Zapovjednik obrane grade robija u Zenici kao ratni zločinac, dok za agresiju na Osijek te više stotina mrtvih civila među kojima je više desetina djece, nitko nije odgovarao. Nakon toga isti Hedl istu matricu primjenjuje i na Vukovar, pa u dokumentarcu “Posljednji rez” govori kako su agresiji na Vukovar prethodili hrvatski zločini.

Voja Stanimirović onda kreće širiti ovu priču po beogradskim medijima na zgražanje svih koji su bili svjedoci toga vremena. Rezime: Za agresiju na Vukovar nitko nije odgovarao, samo za Ovčaru.

(Usput, o Hedlu ću, kada se za to ostvare uvjeti, iznijeti jednu stravičnu činjenicu iz njegove biografije iz vremena komunizma, o kojoj za sada moram šutjeti, jer bih bio krivično gonjen zbog nepoštivanja Haškog suda.)

Dakle, na Srebrenici se u zadnje vrijeme primjenjuje model već iskušan na Osijeku i Vukovaru gdje se ne samo relativizira i izjednačuje krivnja, nego se agresora pretvara u žrtvu. U Vukovaru je ova perverzija otišla tako daleko da se Purda, nakon “istorijskog” susreta u Vukovaru između Tadića i Josipovića, kao i dr. Bosanac, “procesuiraju” zbog sumnje u ratne zločine i nesavjesno liječenje (!?), dok Stanimirović, koji je s kokardašima konstatirao kako je palo zadnje ustaško uporište – vukovarska bolnica, uživa sva materijalne, zakonske i statusne blagodati države koju je išao rušiti. No bitno je da se Hrvate nuka da se suoče s prošlošću, i to na način kako je vidi REKOM, Savo Štrbac, ili srpske obavještajne službe i njihovi suradnici u RH.

Tzv. politika pomirenja samo je nastavak rata drugim sredstvima: Srbija 2011. ista je kao ona iz 1991., s ciljevima i temeljnim postulatima, kao i u vrijeme Miloševića. Jedino se u Hrvatskoj mnogo toga promijenilo. Došli su Mesići, Sanaderi i Josipovići koji zdušno surađuju na tom scenariju.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*