Stadlerov poučak

veritas-2010-04 Iako je od Sporazuma u Daytonu, kojim je uspostavljen mir u BiH prošlo već gotovo 15 godina, još uvijek se ne nazire izlaz iz zamršenoga političkog i gospodarskog stanja u Bosni i Hercegovini. Često se ističe da je vrijednost rečenoga sporazuma upravo u činjenici da je njime napokon uspostavljen mir, neobjašnjivi su neki bitni elementi toga sporazuma, za koje se teško oteti dojmu da su rađeni tek kao prijelazno rješenje.
Ne ulazeći u čitav niz detalja o kojima bi se moglo raspravljati, više je nego očigledno da su Hrvati, kao najmalobrojniji od triju konstitutivnih naroda, najlošije prošli u tom sporazumijevanju. Pritom nije suvišno još jednom podsjetiti na poznate činjenice. Naime, unatoč pozivu koji je prvi hrvatski predsjednik uputio Hrvatima u BiH da izađu na referendum i da glasuju za neovisnost, a RH među prvima je priznala BiH, Hrvatsku se, kao i Hrvate u BiH, neprekidno napadalo da su “dijelili Bosnu”. Vrijedi podsjetiti da su se BH-Hrvati odazvali na referedum u većem omjeru od Bošnjaka, a bosanski Srbi su ga u cijelosti bojkotirali. U obrani BiH od srpske agresije, prvi su se uključili Hrvati.
Nes(p)retnim odredbama Daytonskog sporazuma Hrvati su ugurani u zajednički entitet s Bošnjacima. Jedno od jamstva da će, kao malobrojniji, biti zaštićeni od majorizacije bio je i Washingtonski sporazum kojim je bilo predviđeno uspostavljanje posebnih odnosa Federacije BiH s Republikom Hrvatskom. To, međutim, više nitko ni ne spominje. U Mostaru, jedinom većem gradu s hrvatskom većinom, Hrvatima su onemogućena demokratska prava koja vrijede za svaki drugi grad. Nakon ovoga rata najviše se smanjio udio Hrvata u BiH, i prijeti im da od konstitutivnog naroda i formalno postanu manjina.
Prema priopćenju za javnost s 48. redovnog zasjednja BK BiH, održanog prošloga mjeseca u Mostaru, biskupi su prepoznali trenutak u kojemu se katolici u BiH nalaze, te uputili snažnu poruku ohrabrenja i potpore, “pozivaju ih da se svoje pripadnosti zemlji Bosni i Hercegovini i svom hrvatskom narodu ne odriču i da ništa ne poduzimaju što bi ih moglo učiniti manje građanima ove zemlje ili dovelo u pitanje njihove posjede i sva građanska prava i slobode koja u Bosni i Hercegovini imaju”.
Hrvatima u BiH ovo nije prvo povijesno iskušenje. Zapravo čitava povijest BH-Hrvata obilježena je stradanjima i ugrozama od potpunoga nestanka, od kojih ih je spasila jedino Božja providnost. Biskupi podsjećajući vjernike “na temeljno vjerničko uvjerenje da oni, koji u svom životu računaju s Božjom pomoću i ravnaju se moralnim načelima, iz svih kušnji izlaze jači…”
U pregrštu poticajnih primjera iz povijesti sjetimo se golemog doprinosa u oživljavanju vjerskoga života u BiH koji je rasplamsao sluga Božji Josip Stadler. Kao prvi nadbiskup novoustanovljene redovne crkvene uprave u Bosni i Hercegovini, Stadler u lipnju 1882. piše: “Moja nadbiskupija ima 70 župa koje su veoma udaljene jedna od druge. Više od pola župa nema župne crkve, a u onoj drugoj polovici svega nedostaje. Ova druga polovica ima doduše crkve, ali kakve: podzemne podrume, drvene barake…” Tijekom 37 godina upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom podigao je Kaptol, sagradio Dječačko sjemenište u Travniku, Bogoslovno sjemenište u Sarajevu, katedralu, nekoliko crkava… Pokrenuo redovničke zajednice, vjerski tisak… Ukratko, preporodio vjerski život u nadbiskupiji. Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće. Kad se možda najmanje nadamo, On šalje svoje ribare i žeteoce.
Hrvati u BiH dio su ukupnoga hrvatskoga nacionalnog bića. Pojedini dijelovi BiH bili su trajna žarišta života i demografski rezervoari, iz kojih se osvježavala i pomlađivala ostarjela populacija u Hrvatskoj. Ti su “rezervoari” sada uglavnom usahli, ali u njima ima dostatno života da se održe i pomlade na prostorima u BiH u kojima žive ili su donedavno obitavali.
Unatoč golemog doprinosa Hrvata iz BiH u Domovinskom obrambenom ratu, svjedoci smo da su upravo Hrvati u BiH bili izvrgnuti sustavnom izrugivanju i klevetanju. Ali što na ovo reći doli ono što je i Isus rekao: “Ako su progonili mene, i vas će progoniti”. Ipak, treba znati, Isus nije gubitnik, nego jedini istinski pobjednik.
Početkom prošloga mjeseca Hrvatski Caritas pokrenuo je korizmenu akciju “Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini”, čija je svrha bila “prikupiti konkretnu, novčanu pomoć, ali i senzibilizirati i poticati javnost u Hrvatskoj na solidarnost, zajedništvo i molitvu za ljude i Crkvu u BiH”.
Primjeri najbolje potiču. Pa neka Caritasova inicijativa doista potakne i druge strukture da se uključe u potporu ovom ugroženom krilu hrvatskog naroda i sestrinske crkve u BiH. [Marijan Križić / Veritas / KTA]

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*