State Department: Hrvatski, srpski i bošnjački su zapravo jedan jezik!?

U rujnu 2009. godine Ured glavnog inspektora američkog State Departmenta poslao je interni dokument (koji nije dio dokumenata objavljenih na zviždačkoj stranici WikiLeaks ) Odjelu za ljudske resurse i Institutu za službu vanjskih poslova pod naslovom “Balkanska jezična problematika”.

Harold W. Geisel, tada zamjenik glavnog inspektora, izvještava o posjetu svog ureda američkim veleposlanstvima u BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji kada su čuli od “službenika službe vanjskih poslova i menadžera u veleposlanstvima zabrinutosti vezane uz praksu Tajništva da tretira bošnjački, hrvatski i srpski kao tri zasebna jezika”.

Službenici su, kako prenosi Jutarnji list, izvijestili inspektora da je, zapravo, riječ o “dijalektima jednog jezika”. Inspektori su stoga zaključili kako bi bilo jako dobro kada bi Tajništvo prihvatilo taj stav i tretiralo ta tri jezika kao jedan, tj. tri regionalne varijante srpskohrvatskog jezika.

Kad je Hrvatska ostvarila samostalnost, smatralo se da je pitanje jezika jednom za svagda riješeno, ali i ovi dokumenti potvrđuju kako stranci na hrvatski jezični problem zapravo gledaju kroz potpuno druge naočale.

Tumačeći svoju odluku, inspektori navode da su jezici povezani s državama nakon raspada Jugoslavije. “Unatoč novim imenima, ove regionalne varijante ostaju lingvistički bazično iste s neznatnim varijacijama, uključujući korištenje ćirilice u srpskom”, stoji u dokumentu. Te se pak varijacije, smatraju američki inspektori, mogu lako razumjeti uz kratkotrajne vježbe konverzacije. Inspektor stoga zaključuje kako je nepotrebno da službenik koji se već obučio za, primjerice, hrvatski jezik, ako iz Zagreba ide u Sarajevo, mora proći cijeli tečaj bošnjačkog kao da je riječ o novom jeziku.

Ured inspektora se poziva i na presedane u dva prijašnja mišljenja koja utvrđuju da bi “bošnjački, hrvatski, srpskohrvatski i srpski trebali biti grupirani zajedno i tretirani kao jedinstven jezik u cilju utvrđivanja podobnosti za plaćanje poticanja za učenje jezika”. Konačno, zaključuje se u dokumentu, “sva veća američka sveučilišta s dobro ustrojenim programima slavenskih jezika, uključujući Havard i UCLA-u, tretiraju ova tri dijalekta kao jedan jezik”.

No, inspektori smatraju da bi uvođenjem jednog jezika Tajništvo uštedjelo, a zatim stiže još jedan razlog zašto bi to bilo dobro: “K tome, obuka bi postala uspješnija kad ne bi bila ‘balkanizirana’, i to bi moglo pomoći kreiranju kadra regionalnih eksperata jezične kvalifikacije te bi istodobno pružalo opipljiv dokaz američke podrške za jačanje suradnje među narodima bivše Jugoslavije”.

Ukratko, štedjeti treba bilo gdje, na bilo kojoj razini, a ako to još potiče politiku regionalne suradnje, utoliko bolje. A činjenica što su se zemlje u regiji teško i mučno borile za pravo da svoj jezik nazovu po imenu svog naroda, Washingtona se ne baš i ne tiče, navodi Juatrnji list.

Hrvatski u EU ravnopravan

Iako je bilo – i još uvijek ima – strahova da će EU nastojati utopiti hrvatski u neku varijantu “balkanskog” jezika, toga se ne treba bojati. Naime, jedna od ključnih krilatica EU je “jedinstvo u raznolikosti” pa iako joj se može svašta prigovoriti, svakako joj se ne može prigovoriti da je neosjetljiva za jezične razlike. Naime, za razliku od NATO-a koji ima dva službena jezika, engleski i francuski, u EU je jezik svake zemlje članice istodobno i službeni (iako to izaziva velike troškove prevoditeljske službe jer se svi dokumenti moraju moći objaviti na svakom od službenih jezika). I ne samo to, ulaskom Bugarske u EU ćirilica je postala jedno od službenih pisama.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*