Što Hrvatskoj donosi njemački »povratak na Balkan«?

Njemačka se vraća na Balkan – vjerojatno je temeljna poruka što ju je donio ministar vanjskih poslova SR Njemačke Guido Westerwelle, kao prethodnik svoje koalicijske partnerice i ključne osobe njemačke izvršne vlasti, kancelarke Angele Merkel. Kao i prigodom prve »balkanske turneje« aktualnog šefa njemačke diplomacije, i ovoga je puta Hrvatska zona stabilnosti bez ozbiljnih neriješenih problema pa je iz nje moguće susjedstvu poslati pozitivnu poruku.

Stjecajem nesretnih okolnosti, Podgorica nije bila mjesto iz kojega bi njemački šef diplomacije mogao započeti odašiljanje poruke optimizma. Naime, donedavno se činilo da će Crna Gora relativno jednostavno zadovoljiti kriterije, zadane joj kao uvjet za određivanje datuma početka pregovora. Ključni problem Crne Gore, naravno, ostaje korupcija, a vlada premijera Igora Lukšića tek mora dokazati je li sposobna i spremna za iskorak usporediv s onim što ga je Hrvatska učinila u prethodne dvije godine. Međutim, pitanje pravosuđa i temeljnih prava nije pitanje koje bi trenutačno blokiralo mogućnost dobivanja datuma za otvaranje pregovora s Crnom Gorom.

Uvjet što ga Crna Gora mora ispuniti reforma je izbornog sustava. Riječ je o naoko jednostavnoj zadaći koja, doduše, pogađa interese političke klase, ali ako unutar parlamenta postoji suglasnost o važnosti otvaranja pristupnih pregovora, ne bi smjelo biti problema u provođenju relativno jednostavne nomotehničke reforme. Međutim, s crnogorskim ustavnim modelom nesreća je u tome što je za takvu reformu potrebna dvotrećinska parlamentarna većina (a ne samo apsolutna većina svih zastupnika, kako je to u većini političkih sustava, pa i u Hrvatskoj). Zahtjevom za dvotrećinskom većinom »prosrpske« političke organizacije dobivaju veto-poziciju, i u ovom su je slučaju iskoristile. U zamjenu za pristanak na reformu, koja ima prije svega značenje kao dokaz spremnosti za početak »europske tranzicije«, te su organizacije zahtijevale ustavnu reformu kojom bi se srpski jezik, uz crnogorski, priznao kao službeni, a toleriralo bi se i dvostruko državljanstvo.
»Jezični« zahtjev ima simbolično značenje, ali priznavanje dvostrukog državljanstva osjetno bi utjecalo na strukturu biračkog tijela Crne Gore, a time dugoročno i na perspektivu budućeg oblikovanja parlamentarnog reljefa. Iako se radi o neugodnoj blokadi, europska politika od administracije u Podgorici očekuje spremnost da blokadu prevlada kompromisom.

Dokazivanje kako se radi o upletanju Beograda u odnose u Crnoj Gori i da Beograd želi usporiti Podgoricu zato što njemu, zbog krize na sjeveru Kosova, prijeti puko dobivanje kandidatskog statusa u EU (u kakvom je Makedonija već šest godina, ali bez izgleda da pregovore stvarno i započne), službenoj Crnoj Gori ne može nimalo pomoći. Čak ni upozoravanje na navodni Memorandum II, kojim grupa zloglasnih, oskudno obrazovanih beogradskih akademika, koji su zacrtali Miloševićevu politiku, sada predlaže politiku ovoj i sljedećim administracijama u Beogradu, tu Podgorici neće biti od velike pomoći. Svako zaoštravanje odnosa, koje bi vodilo produbljivanju tradicionalnih društvenih podjela u Crnoj Gori, smanjuje integracijski potencijal te zemlje, i iz primjera uspješne demokratske konsolidacije, koja je uslijedila nakon teškog ispita referenduma o neovisnosti s visoko postavljenim pragom uspješnosti, pretvorilo bi je u novu zonu nestabilnosti.
Crnoj Gori Westerwelle može savjetovati samo to da se u takvoj situaciji ugleda na Hrvatsku: iako pitanje graničnoga problema sa Slovenijom nije istovjetno onome što se sada otvorilo pred Crnom Gorom, rješenje kakvo je za problem pronašla hrvatska administracija, nakon što je premijerka Kosor preuzela ključni položaj u izvršnoj vlasti, može biti dobrim primjerom kreatorima crnogorske proeuropske politike. Pokažu li sposobnost za ostvarivanje kompromisa, uslijedit će potpora važnih europskih zemalja, ali i globalnih zagovornika europeizacije, upravo kao što je hrvatska premijerka među prvima potporu za sporazum sa slovenskim premijerom dobila od njemačke premijerke Merkel i od američke državne tajnice Hilary Clinton.

Njemačka je diplomacija očito vrlo brzo detektirala promjene što ih je u hrvatskoj areni donio izbor Jadranke Kosor za ključnu osobu izvršne vlasti i vrlo rano prepoznala značenje dviju ključnih politika što ih je ona provela – politike europeizacije i politike nulte tolerancije prema korupciji. Tijekom blokade hrvatskih pristupnih pregovora mnogi su analitičari bili iznenađeni distanciranim odnosom Njemačke (doduše, Francuska, koja u mnogim europskim politikama nastupa u čvrstom savezništvu s Njemačkom, kao dio predsjedavajuće trojke Unije bila je izrazito angažirana u potpori Hrvatskoj), ali kad je prepoznato značenje tih dviju novih politika što ih je počela promovirati predsjednica hrvatske vlade, ona je još 2009., u jeku njemačke predizborne kampanje i u okruženju koje nije bilo »suviše optimistično prema proširenju«, dobila bilateralni susret s premijerkom Merkel. Otad se paralele u karijerama ovih dviju političarki, gdje su nulta tolerancija prema korupciji u vlastitoj stranci i spremnost na otvaranje istraga povezanih s netransparentnim financiranjem njihovih stranaka u prethodnom razdoblju ključni elementi što ih povezuju, sve češće javno komentiraju, a sigurno je da ni ovaj posjet njemačke premijerke neće proći bez iskazivanja ove »osobne povezanosti«.

Budući da je jedan od prioritetnih hrvatskih vanjskopolitičkih interesa europeizacija njena jugoistočnog susjedstva, odluka njemačke premijerke da se njena zemlja u idućem razdoblju intenzivnije angažira u susjednoj regiji, velika je dobit za Hrvatsku. Zanimljivo je da u Srbiji analitičari, koji ozbiljno promišljaju europeizacijske izglede svoje zemlje, kao glavni problem ističu kako proširenje Unije i integracija Srbije nisu visoko na političkoj agendi ni jedne od utjecajnih europskih zemalja. Ocjenjuju naime da Srbija u svom približavanju Uniji ne može računati niti na interes Velike Britanije niti Francuske. Dakle, ostaje im jedino okretanje njemačkoj politici od koje su dosad uglavnom zazirali, jer se u Srbiji Njemačku tradicionalno okrivljavalo za raspad Jugoslavije.

Ministar Westerwelle vrlo je jasno izrazio preduvjete za njemačku potporu europeizaciji Srbije. Smirivanje i konsolidaciju odnosa među državama na Zapadnom Balkanu i pristup zasnovan na pragmatičnom dobrosusjedstvu Njemačka očekuje i od Beograda i od Prištine, koji trenutačno predstavljaju temeljnu os napetosti. Od Beograda nitko ne traži da u kratkom razdoblju formalno prizna državnost Kosova, ali se očekuje da se s Prištinom urede pragmatični odnosi, uspostavi ekonomska suradnja i uvjeti za slobodu kretanja ljudi, roba i kapitala. Njemačka Ostpolitik i koncept »Dvije Njemačke« Beogradu, uostalom, mogu biti uzorom za rješavanje takvih odnosa, a sigurno je da bi, u slučaju da Srbija prihvati takav koncept, uslijedila snažna potpora administraciji spremnoj na takav korak. Osjetno drukčiji nije ni položaj Prištine s kojom će se morati definirati odnos prema srpskoj manjini, i to i u enklavama južno od Ibra, a i u zoni sjeverno od te rijeke gdje Srbi čine većinu stanovništva. Pritom je za obje strane važna poruka o tome da se neće tolerirati promjene granica i da je unutar međunarodno priznatih granica potrebno urediti sustav koji će jamčiti zaštitu svih manjina, a posebno onih nacionalnih.

Iako se trenutačno nastoji konfabulirati nekakvo regionalno zatezanje odnosa, u kojem navodno sudjeluje i Hrvatska, misija njemačke premijerke u Hrvatskoj i njenu susjedstvu mogla bi pokazati neutemeljenost takve konstrukcije. Naime, za sada kao da ostaje neprepoznata činjenica da predsjednica hrvatske vlade sustavno, i to nakon uhićenja Ratka Mladića, šalje poruke potpore elementima politike diskontinuiteta prema Miloševićevu režimu u političkoj strategiji administracije Borisa Tadića. U svojoj izjavi nakon Mladićeva hapšenja premijerka je naime uspostavila retoriku kojom se odgovornost za agresiju na Hrvatsku i druge susjede reducira na Miloševićev diktatorski režim, čime hrvatska politika jasno odašilje poruku spremnosti na suradnju i potporu demokratskoj Srbiji.
Jednaka retorika prevladava i u odgovoru premijerke Kosor na »kritiku« Beograda zbog proslave godišnjice »Oluje«. Kao i u svom govoru u Kninu, u tom odgovoru ona elaborira koncept bivšeg predsjednika Mesića o tome kako je »Oluja« bila Miloševićev poraz koji je počeo otvarati put za svrgavanje tiranina, pa da su zato logični međusobno razumijevanje i savezništvo između Hrvatske i protumiloševićevske, demokratske Srbije. Za Hrvatsku je važno premijerkino ustrajanje na kontinuitetu razumne politike i odašiljanja prijateljskih poruka regiji, a racionalna politika u Srbiji dobiva time nišu za povećanje manevarskog prostora suradnje.

Nakon izraza spremnosti Njemačke da se angažira na rješavanju odnosa između Kosova i Srbije i da pomogne Crnoj Gori u prevladavanju posljednje stube do otvaranja pregovora s EU-om, a da pritom u svim tim svojim politikama Hrvatsku vidi kao saveznicu i suradnicu, pa je zato i uključuje u kontekst turneja kancelarke i ministra vanjskih poslova, za Hrvatsku bi bilo važno da Njemačka u sklopu svog »povratka na Balkan« odluči preuzeti i veći dio odgovornosti za prevladavanje krize u Bosni i Hercegovini. Budući da je dio generatora krize i ondje istovjetan onima što sputavaju razvoj pragmatičnih odnosa Beograda i Prištine i zaustavljaju Podgoricu na putu europske tranzicije, njemačka bi ekspertiza i utjecaj mogli biti blagotvorni, a Hrvatska bi kontinuitetom svog ponašanja uspostavljenog u posljednjem razdoblju, otkad bilježimo novi uspon odnosa s Berlinom, mogla biti korisnom saveznicom njemačkim kreatorima politike.

Izvor: Vjesnik, Zagreb

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*