Stotinu godina od rođenja najpoznatije misionarke XX. stoljeća

Dvadeseto stoljeće, u kojemu je većina sadašnjega stanovništva zemlje rođena, pamti užasne ratove i najnehumanije vrste zločina koji su ljudsko dostojanstvo ponizili do krajnjih granica. Možemo samo vapiti i moliti: Ne ponovilo se!

Ipak, ima i onih koji nisu samo zapomagali ili nijemo promatrali tako da se stvari same od sebe riješe. Brojni su, Bogu hvala, primjeri pojedinaca ili grupa ljudi koji su nesebično darivali svoje živote za spas čovjeka; osoba koje su se, poput Veronike, probijali kroz mnoštva ljudi i bezlične mase, kako bi ponovno otrli Isusovo lice koje je uvelike bilo ranjeno i iznakaženo u bratu čovjeku svih nacija, vjera, rasa i klasa. Takvi su spasili čast XX. stoljeća. Oni su shvatili da nije potrebno gladnoga pitati kako se osjeća, nego mu treba dati jesti.

Neće naša sućut izliječiti rane bolesnima, nego djelatna ljubav koja će ih zaviti povojima vremena i sredstava s kojima raspolažemo. Ne može se novorođeno čedo, ostavljeno na ulici, samo boriti u životu okrutnog egoizma. Svi mi ovo manje ili više znamo, ali počesto okrećemo glavu od takve stvarnosti: Već će se netko za to pobrinuti. Postoje socijalne ustanove i strukture koje to rješavaju. Ovako brzo umirimo svoju savjest, a da bismo to još brže zaboravili, palimo televiziju i okrećemo jedan od bezbrojnih kanala.

A televizijski programi, novine i svjetske pozornice prepune su likova koji, kako kaže jedan pjevač, “važno vrte palcem” određujući sudbinu većine običnih i jednostavnih ljudi. Previše je slavnih osoba i celebritija, silikonskih ljudi bez osjećaja, izbotoksiranih i ukočenih lica s osmijehom na daljinski. Što će ovaj svijet s tolikim zvijezdama? Nažalost, što ih više ima, manje je svjetla, a više pomrčine. Hit je biti najljepši, biti najbogatiji, ili jednostavno, biti prvi u nečemu. Izgladnjivanje do bolesti za samo jedan trenutak slave. Konzumiranje hrane i zabave do iznemoglosti. Buka vremena u kojemu živimo postaje nesnosna.

Ljudi stoljeća u koje smo zakoračili hitno trebaju hrapave ruke jedne starice da prenese dodir Božje ljubavi. Trebaju njezino naborano lice i iskreni osmijeh. Trebaju srce koje će svojom ljubavlju odgovoriti Isusovoj žeđi današnjice. A svetost naših dana najbolje se očituje upravo kroz primjer života Agnese Gonxha Bojaxhiu, Albanke koja je rođena u Skoplju 26. kolovoza 1910. Pamtimo svi taj blago pogureni lik žene koja, umotana u bijelo-plavi indijski sari hoda ulicama Calcutte i drugih gradova svijeta s krunicom u ruci; ili kako drži u rukama izgladnjelo dijete, njeguje gubavca, hrani iznemoglu staricu… Jedna osoba, a toliko dobra učinjenog! Za to su joj dali priznanje, ne samo katolici, nego cijeli svijet. Brojne nagrade i priznanja koja je za života primila dokaz su kako je svetost našega vremena svima prepoznatljiva kroz ovakvo društveno i karitativno zauzimanje, koje svoju snagu crpe iz ustrajne molitve i kontemplacije. Čini se kako je ovomu svijetu i vremenu u kojemu živimo potrebna majka, mudra žena, moliteljica, osoba koja će imati razumijevanja i vremena za djecu koja pate. Ili, još bolje, parafrazirajući molitvu koju je sama blaženica sastavila: potrebna je majka koja ima srce. Majka koja će svoje ruke ponuditi siromasima, bolesnima i ljudima u potrebi. Majka koja se neće umoriti od hodanja, posjećujući one kojima je potreban prijatelj. Majka koja će svojim blagim glasom donositi utjehu ljubeći svakoga čovjeka samo zato jer je čovjek.

Eto, takva je bila naša Agnesa Gonxha Bojaxhiu, koju je čitav svijet zvao Majka – Majka Tereza. Oko nje su se okupljali oni istinski siromasi, koji su od života imali samo sunce što ih grije. Ali, često su u njezinoj blizini bile i poznate “face” – ljudi bogati stvarima, a siromašni ljubavlju, srećom, smislom života, zadovoljstvom… Svi su joj se divili i povlađivali joj, a ona je pred sobom imala Isusa koji je bio njezino svjetlo, snaga i put koji je nasljedovala. Svima je darovala Njega. U travnju 1942. godine položila je, uz redovite zavjete koje je kao redovnica imala, i privatni zavjet, obvezujući se pod smrtni grijeh da će Bogu dati sve što od nje bude tražio. To je bila želja da ne postavlja nikakvih granica Božjemu planu za sebe. A Božji plan se po njoj uistinu ostvario: siromasi su po njoj primili Isusa.

Što mi možemo učiniti? Zacijelo ne možemo i ne trebamo preslikati bl. Majku Terezu, ali možemo nasljedovati njezin primjer. Možemo se kloniti prigoda da ranjavamo i izgladnjujemo ovaj svijet. Možemo čašom ljubavi napojiti onoga koji i danas vapi: “Žedan sam”. [Ivan Bradarić / Veritas / KTA]

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*