Stradanje Podunvskih Švaba: Zadnji logor zatvoren je u ožujku 1948.

Prije 65 godina, u ožujku 1948., zatvoreni su i zadnji logori u kojima su internirani ili ubijani Podunavski Švabe iz bivše Jugoslavije. Procjenjuje se da je u njima život izgubilo 90.000 ljudi, piše agencija dpa.

Spomenik Podunavskim Švabama u nekadašnjem njemačkom selu Rudolfsgnadu, koje se danas zove Knićanin
Spomenik Podunavskim Švabama u nekadašnjem njemačkom selu Rudolfsgnadu, koje se danas zove Knićanin

Prije Drugog svjetskog rata, Apatin je bio čisti njemački grad, piše njemačka novinska agencija dpa. Takozvani Podunavski Švabe su, poslije ratova s Turcima u 17. i 18. stoljeću, ovu pustu i nenaseljenu regiju pretvorili u poljoprivredno i industrijsko središte. Apatin je imao 14.000 imućnih stanovnika. Razvili su brodogradnju, proizvodnju opeka, svile i imali pivovaru koja je postala poznata i izvan granica svoje regije. U svim tim djelatnostima služili su se najmodernijom europskom tehnikom.

Ove kolonizatore je na tom području od 1748. počela naseljavati austrijska carica Marija Terezija. Oni su potjecali iz svih dijelova Habsburškog carstva, prije svega iz Lotaringije, Elzasa, Češke i Južne Njemačke. Oni koji bi se odlučili nastaniti u apatinskom kraju, bili su prvih šest godina oslobođeni vojne obveze i plaćanja poreza, a na poklon su dobivali zemljište i stoku. Ime “Švabe” ili “Podunavski Švabe” nadjenulo im je domaće stanovništvo. Praktično svaki građanin je govorio tri jezika: njemački, srpski i mađarski.

Danas u Apatinu i oko njega još uvijek puno ljudi velika rastojanja prelazi pješke ili na biciklima. Posvuda se mogu vidjeti siromašno odjeveni mještani koji na obalama rijeke ili po šumama sakupljaju drva za ogrijev. To je znak da im ne ide baš najbolje. Većina tvornica je uništena. Nema posla. Broj stanovnika već godinama opada. Sustav navodnjavanja, nekada hvaljen kao veliki europski projekt isušivanja močvara i stvaranja novih plovnih prolaza, danas je potpuno propao.

Spomenik Podunavskim Švabama u nekadašnjem njemačkom selu Rudolfsgnadu, koje se danas zove Knićanin. Tek sredinom devedesetih godina smjelo se podsjetiti na ove žrtve.

“12. studenog 1944. četiri partizana su ušla u našu kuću u Pančevu”, priča Ana Kovač koja je tada imala 12 godina. Zajedno s petoro braće i sestara i s majkom, u stočnom vagonu je prebačena u logor Knićanin – 50 kilometara od Pančeva. “Ovdje ćete pocrkati!” – riječi su kojima im se obratio čuvar na ulazu. Nijemci su tu dovođeni i iz drugih dijelova zemlje. Procjenjuje se da je njih 12.000 završilo u masovnim grobnicama. Umrli su od tifusa, groznice ili kolere, pa i od gladi – ili su jednostavno streljani.

Knićanin je smatran jednim od najgorih logora, a slično je bilo i u Molidorfu u Rumunjskoj, Gakovu i Kruševlju kod današnjeg Sombora ili u Jareku sjeverno od Novog Sada. Nekad čisto njemačka sela ograđena su bodljikavom žicom i u njima su postavljene straže tako da nitko nije mogao ući niti izaći iz njih.

Iako su takvi logori zatvoreni 1948., mnogi zatočenici su do 1950. godine tamo ostali na prisilnom radu. “Podunavski Švabe su zapravo bili apolitični ljudi”, kaže Boris Mašić. Ovaj 46-godišnjak je nastavnik i povijesni istraživač. Kaže da se 30-ih godina oko polovica od 500.000 Švaba pridružila nacistima. Poznata su bila nedjela podunavsko-švapskih članova SS-snaga.

Oni koji su podržavali naciste i ratne zločince su se poslije rata povukli u pravcu Austrije. Druga polovica Podunavskih Švaba je organizirala otpor protiv Hitlera i njegovih ubojica. Takvi ljudi su poslije rata ostali kod kuće ne želeći napuštati domovinu – u nadi da im se ništa neće dogoditi. Ali i oni su postali masovne žrtve nove vlasti i sovjetske vojske, “bio je to genocid nad Podunavskim Švabama”, kaže Mašić, “samo u jednom danu u prosincu 1944. strijeljano je više od 5.000 muškaraca”.

Danas u Srbiji ima još oko 5.000 Podunavskih Švaba. Nekima je imovina vraćena, ali je njihova kultura pred izumiranjem. [Deutsche Welle]

1 Comment

  1. 28.09.2013., u Rudolfsgnadu-Knićanin, održana je komemoracija žrtvama “RADNOG” LOGORA KNIĆANIN, u organizaciji “GEDENKSTÄTTEN VEREIN RUDOLFSGDAD”-PREDSEDNIK LORENZ BARON i “DRUŠTVA SRPSKO-NEMAČKOG PRIJATELJSTVA”-KNIĆANIN.
    U LOGORU JE STRADALO, PREMA JUG. PODACIMA, 9503 ŽENA, DECE I STARACA, NEMAČKE NACIONALNOSTI, U VRLO NELJUDSKIM USLOVIMA, BLAGO REČENO!
    KROZ LOGOR, IZMEĐU 1945.-1948., JE PROŠLO IZMEĐU 33.000-35.000 LICA!
    NA ŽALOST, NIKO OD BAČKIH NEMACA NIJE DOŠAO!?
    ZNAM STAV G. RUDOLFA WEIßA IZ SUBOTICE, KOME SE “NE SVIĐA RUČAK-“KRKANLUK” I PESME I IGRE”, POSLE KOMEMORACIJE!?
    NEMAČKA DRUŠTVA POSTOJE U SUBOTICI, SOMBORU, APATINU, ODŽACIMA I NOVOM SADU, SA, MAHOM STARIJIM ČLANOVIMA I KADA ONI NESTANU, NEĆE VIŠE BITI NEMACA, NA OVIM PROSTORIMA!!!
    TREBALO BI SAČUVATI USPOMENU NA TAJ VREDAN, SKROMAN I ČUVARAN NAROD, OD KOJIH SMO MOGLI PUNO TOGA NA NAUČIMO. U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI SU BILI NAJVEĆA NACIONALNA MANJINA, OKO 500.000 LICA!
    MOLIDORF JE BIO LOGOR U BANATU-FNRJ, BLIZU KIKINDE.
    VIŠE NE POSTOJI. SELO SU NAPUSTILI I KOLONISTI, POSLE JEDNE POPLAVE.
    G. BORISA MAŠIĆA POZNAJEM VEĆ DESETAK GODINA.
    Pozdrav iz Banata!
    Milan Topalov (1944.), Elemir, Lenjinova 27.

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*