Sudbina Vjesnika: Niti jedna zemlja u regiji nije ukinula ozbiljne novine

Teška su vremena za novine. Ne samo u Hrvatskoj, naravno. Sa svim ovim s čim se sada suočava Vjesnik suočavale su se i sve ozbiljne novine na prostoru jugoistočne Europe. S tim da nikad nitko, od Slovenije do Srbije i Makedonije, nije ni pomišljao ukinuti, recimo, Delo, Politiku ili Novu Makedoniju.

Piše: Jurica Körbler | Vjesnik.hr

Teška su vremena za novine. Ne samo u Hrvatskoj, naravno. Sa svim ovim s čim se sada suočava Vjesnik suočavale su se i sve ozbiljne novine na prostoru jugoistočne Europe. S tim da nikad nitko, od Slovenije do Srbije i Makedonije, nije ni pomišljao ukinuti, recimo, Delo, Politiku ili Novu Makedoniju.

Prije svega, što su ozbiljne novine? Ako su to one koje ne jure samo i isključivo za senzacijama, u kojima ima mjesta i za kulturu, vanjsku politiku, znanost, onda je zaključak uvijek isti: one koštaju, teško posluju i generiraju uvijek isto pitanje – tko će to platiti? I među ozbiljnim novinama ima onih koje se rade profesionalno bolje ili lošije, u koje se više investira ili koje su ostavljene da vegetiraju. Ima novina koje su se izborile za neovisniji status, ima i onih koje su nekakav priljepak vezan uz dnevnu, tekuću politiku. Ali, ozbiljne novine postoje, pa kada je Le Monde bio u krizi koja je prijetila i katastrofom, angažirao se osobno predsjednik Republike Nicolas Sarkozy u potrazi za rješenjem. Koje je i nađeno.

Ako je riječ o regiji, susjednim zemljama s kojima smo nekoć bili i u zajedničkoj državi, onda dileme nema. Nitko nikad nije postavio pitanje trebaju li takve novine državama koje su, poput Hrvatske, također pogođene teškom krizom. Nikad nikom nije u Sloveniji palo na pamet postaviti pitanje treba li ili ne treba Delo. Ili u Srbiji nikada nitko nije postavio pitanje opstanka Politike, koja možda više nije ona stara, s ugledom i nakladom koju je imala, ali je i dalje institucija, ponos srbijanskog novinarstva.

Slovensko Delo primjer je sjajnog novinarstva. Novine od kojih bi svi na ovim prostorima trebali i mogli učiti. Delo je rađeno po sjajnom profesionalnom predlošku, uza 180 zaposlenih novinara, a po svemu može ići uz bok europskom novinarstvu. Politički je obojeno možda ovako, možda onako, ali svake su novine na neki način politički obojene. No, Delo ima teškoća. Od vlasničkih nadalje. Delo ima i financijskih problema, jer dobro novinarstvo košta. Recimo, Delo ima brojna dopisništva u svijetu, od Washingtona do Moskve i Pekinga, i nikad nitko nije postavio pitanje treba li ih ukinuti. A sve to košta. Delo ima i respektabilnu nakladu, ali manju nego prije, jer kriza čini svoje. Ima na leđima i dugove iz prošlosti kada su tajkuni harali njihovim vlasnicima. Delo zbog mnogih razloga generira dugove. Ali, Delo je izlazilo i izlazi. I izlazit će.

Iz beogradske Politike ovih se dana povukao WAZ, koji je imao 50 posto vlasništva, a ostatak država. Još je prije WAZ izašao iz Nove Makedonije. To su veliki problemi za novine kojima ni uz WAZ nisu cvjetale ruže. Naklada Nove Makedonije je mala, a ni Politika više nema neku veliku nakladu za prilike koje vladaju na srbijanskom tržištu. U Politici je mnogo zaposlenih, cijeli sustav nije do kraja prilagođen vremenima i krizi. To su objektivni problemi koji ipak nisu ni u jednom trenutku doveli do smrti Politike. I neće. Kao što se to neće dogoditi ni s Novom Makedonijom.

Sarajevsko Oslobođenje je privatizirano. Ima vlasnika koji je smanjio broj zaposlenih, povećao produktivnost, pokrenuo nova izdanja, smanjio novinarima plaće. Naklada se dnevnom listu nije dramatično podigla, ali novine su življe, bolje nego prije. Privatizacija nije donijela med i mlijeko u redakciju, ali projekt je opstao – Oslobođenje izlazi i našlo je svoje mjesto na tržištu koje nije idealno za medije.

Crnogorska Pobjeda u državnom je vlasništvu, a nagomilala je gubitke i već punih pet godina traži vlasnika. Do sada bezuspješno. U Podgorici nije bilo govora da je otpišu, a državi koja baš i nema mnogo novca sigurno nije lako imati na leđima dnevni list. Ali, ponovimo, Pobjeda već pet godina izlazi u tim i takvim uvjetima, a izlazit će i dalje, dok ne nađe vlasnika i krene na logičan i jedini mogući put. Put privatizacije.

U životu svakih novina ima uspona i padova, boljih i lošijih vremena, pa tako i u Vjesniku. Novinama koje su stvorene u ratnim uvjetima, kada se hrvatski narod borio protiv nacista i ustaša. Novinama koje su imale sjajnu prošlost, a sada toliko zapuštenima da nisu imale, možda i jedine, svog stalnog dopisnika u Bruxellesu za vrijeme pregovora Hrvatske i EU-a. Novinama na koje je iskreno i pošteno mislio posljednjih godina samo Ivica Račan. Jedini hrvatski političar koji je osobno došao u Vjesnik, tražio rješenje i davao iskrenu i punu podršku. Ne tražeći ništa, a najmanje medijsku “podršku”.

Nova vlada Zorana Milanovića zasigurno ne želi ugasiti Vjesnik. Vlada radi u teškim, nevjerojatno teškim uvjetima, pritisnuta besparicom, zahtjevima međunarodnih financijskih krugova da se učine bolni, teški rezovi. Vlada prije svega želi promjene koje će pokrenuti Hrvatsku, bez kojih je i budućnost posve neizvjesna.

I, posve normalno, to uključuje i rezove. Uključuje i drukčije promišljanje u kojem za sve, od onih koji proizvode cipele do onih koji rade novine, trebaju vrijediti nova pravila, a ta su da je krajnji cilj raditi “iznad nule”. Ne u minusu. Zarađivati, a ne samo trošiti. Bez obzira o kome je riječ, bez obzira je li netko brend ili nije.

Ali, svakom društvu ipak je potrebno i ono “što ne zarađuje”. Jer, po logici tržišta zatvorilo bi se i HNK i Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.

Ali, više od toga, svatko je zaslužio šansu. Šansu da preživi, nađe novog vlasnika, da bude bolji i uspješniji, da krene na neki novi put. Tu šansu mnoge zemlje dale su i svojim tiskovinama. Francuzi Le Mondeu, Slovenci Delu, Srbi Politici, Bosanci Oslobođenju, Crnogorci Pobjedi, Makedonci Novoj Makedoniji. Tu šansu zaslužuje i Vjesnik.

A možda je o svemu najbolje rekao Predrag Matvejević, ugledni književnik, profesor na Sorbonni i La Sapienzi. Autor “Mediteranskog brevijara” tako kaže: “Šteta bi bila da Vjesnik više ne izlazi u Zagrebu. Koliko smo stvari izgubili, nastojmo da ne izgubimo i Vjesnik.”

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*