SURADNJA: Srbi su položaje HVO u Mostaru topništvom tukli po narudžbi Armije BiH!

mostar-rat

Prema depeši koju je Komanda 4. korpusa Armije RBiH uputila Glavnom štabu ARBiH 8. kolovoza 1993., a čiji sadržaj je u svojoj knjizi “Operacija Jesen ’94” (DES Sarajevo, 2007.) objavio ratni reporter Šefko Hodžić, dan prije sastavljanja dokumenta došlo je do kontakta izmedu pripadnika Armije RBiH i predstavnika Hercegovačkog korpusa Vojske RS.

Piše to Dnevni avaz, napominjući da je i “nakon skoro dvije decenije priča o tadašnjoj tajnoj vojnoj suradnji Armije RBiH i Vojske RS na Podveležju iznad Mostara, u vrijeme dok je grad na Neretvi bio ogromni logor, još misteriozna, slabo istražena i gotovo nepoznata široj javnosti u BiH”.

Bilo je to vrijeme žestokih napada HVO na istočnio dio grada na Neretvi, pa su zapovjednici Armije BiH nastojali suradnjom sa srpskim snagama olakšati svoj položaj.

“Pokrenuli smo pitanje prijevoza teških ranjenika, kao i prolazak konvoja pravcem Bar – Podgorica – Mostar”, pisalo je, izmedu ostalog, u depeši, a tadašnji pomoćnik za sigurnost zapovjednika 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho, koji je uz suglasnost zapovjednika 4. korpusa Arifa Pašalića, prvi otpočeo razgovore s pripadnicima Vojske RS, u ekskluzivnom razgovoru za Dnevni avaz, istice da je to bila borba za puko preživljavanje.

“Ulagali smo velike napore, tada, u ljeto 1993., da taj front sa Srbima miruje. Jer, u jeku sukoba sa HVO-om i HV-om nismo smjeli činiti ništa što bi dodatno isprovociralo situaciju na istočnom bojištu, odnosno na Podveleškom platou. To je još neobjašnjeno, ali možda su mirovali zbog dogovora Mate Bobana i Radovana Karadžića. Možda ćemo to saznati kad se njihovi arhivi otvore”, rekao je Džiho.

Pripadnici Armije BiH u Podveležju su, kako je potvrdio i Džiho, još ranije uspostavili kontakte sa srpskim vojnicima. Posebno s onima iz doline Neretve. Dozivali su se i prepoznavali. Čak je preko punktova u Podveležju uspostavljena i ilegalna “pošta” izmedu Bošnjaka iz Mostara i mostarskih Srba u Nevesinju.

“Ljudi su kupovali brašno, sol i druge potrepštine. Zbog interesa da ne ratujemo na dvije fronte, nismo ih provocirali ni na linijama. Dakle, slali smo im jednu indirektnu poruku”, objašnjava Džiho.

Sama ideja o suradnji Armije BiH i snaga bosanskih Srba došla je u srpnju 1993. i to od zapovjednika 8. motorizirane nevesinjske brigade Novice Gušica koji je posredno pozvao svog dugogodišnjeg kolegu iz JNA Arifa Pašalića da se tajno sastanu u Busku kod Mostara. Pašalić je to odbio jer je računao da će hrvatska strana taj susret iskoristila u svom nastojanju da ga prikaže kao KOS-ova čovjeka.

Stoga je na sastanak s predstavnicima Vojske RS išao Džiho. Kako Pašalic nije želio doći, nije došao ni Gušić, nego je poslao pukovnika Miloševića.

Na drugom sastanku s Miloševićem Džiho je zatražio prolazak konvoja s hranom preko Crne Gore i Nevesinja, na što je Milošević odgovorio da je “to krupna stvar”, te da o tome “mora sa svojima razgovarati”.

Mostarci su tada došli na ideju da naprave jednu, kako Džiho kaže, “caku”. “Poslali smo izvještaj Glavnom štabu i Predsjedništvu BiH, gdje smo sugerirali predsjedniku Izetbegoviću da bi bilo dobro u medijima objaviti vijest o našim kontaktima sa Srbima kako bi Hrvatima dali do znanja da preko teritorija koji je kontrolirala Vojska RS možemo dobiti hranu. Izetbegović je tu vijest i objavio, nakon čega ulazi konvoj preko Metkovića koji puštaju Hrvati. Dakle, ti razgovori su, prije svega, bili humanitarnog karaktera, vezani za razmjenu i prolazak konvoja”, smatra Džiho.

Srbi su ponovo ponudili susret Gušića i Pašalića. “Arif Pašalić tada prihvata da ide i nas dvojica odlazimo na sastanak. Vozili smo se u ‘golfu 2’ koji smo kasnije poklonili Gušiću. On tada Pašaliću nudi da zajedno napadnemo HVO! Ponudio je čak 1.200 vojnika za tu operaciju. Tražili su sektor od Vranjevića do Dračevica, odnosno da napadnu teritorij Bune, a mi drugi dio. Arif je to odlučno odbio”, kaže Džiho.

Na Gušićevo pitanje zašto ne želi pomoć, Pašaić je, prema Džihinu svjedočenju, odgovorio: “Kada otjeramo ustaše, šta ćemo s vama?” Gušić je Pašaliću uzvratio da je “nezgodan igrač”.

Kada je poslije žestokih napada HVO-a na Blagaj i Kočine kod Mostara Safet Oručević preko mostarskih Srba Milana Kovačevića Gare i Stojana Dakića uspostavio kontakt i sa samim Ratkom Mladićem i zatražio njegovu pomoć, Mladić je 16. srpnja 1993. iz Bratunca emitirao vijest koju je prenio Tanjug, a Glas Srpske je dan kasnije objavio: “Muslimani zatražili pomoć od Srba”.

Dnevni avaz dalje piše: “Mladić je s radošću izjavio da će ‘razmotriti apel muslimana’. I zaista, nabavka artiljerijskih projektila od Srba trajala je mjesecima. Naravno, to se ‘masno’ plaćalo. Pričalo se i o koferima novca koji su završili u srpskim bunkerima na Podveležju. Suradnja je toliko uznapredovala da je u rujnu 1993. dogovoreno da srpski topnici cijelih sedam dana daju topničku podršku postrojbama Armije RBiH iz haubica. Srpski i borci Armije RBiH su čak spavali zajedno!”

Uspostavljena je i “vruća linija”, piše daljer Dnevni avaz, “pa je bilo dovoljno da Komanda 4. korpusa zatraži određen broj granata i da ih odmah dobije. Srbi su po narudžbi’ ispaljivali granate na položaje HVO-a. Događalo se da njihovi topnici ispale i koju granatu više i kažu: ‘Ovo kuća časti.’ Pripadnici VRS su čak pucali i na veresiju.”

Dnevni avaz piše da se Safet Oručević u jesen 1993. osobno sastao s Ratkom Mladićem . “Mladić je od mene tražio da izdam Hercegovinu kao što je Fikret Abdić izdao Krajinu. Govorio je kako me Izetbegović ostavio, kako je Hercegovina prodata Hrvatima. Pravio pritiske i nudio sve i svašta da to uradim”, izjavo je Oručević u mikrofon Šefki Hodžiću, piše Dnevni avaz.

Džiho nema dvojbe da se ovakva vrsta suradnje s Vojskom RS morala uspostaviti, jer je Armija RBiH u to vrijeme hranila više od 30.000 civila i vojnika. Nitko nije imao šta jesti. “Ono što sam odgovorio generalu Ramizu Drekoviću, kada je tvrdio da će ‘pokvariti našu ljubav s četnicima’, možda najbolje opisuje naše razloge. Kazao sam mu: ‘Generale, kumim te Bogom, kakva ljubav? To je formula opstanka Mostara i nas u gradu. Ne možemo ratovati na obje strane. Džaba si ti vojni stručnjak, to je jednostavno nemoguće'”, kaže Džiho.

Priču o suradnji srpskih i bošnjačkih snaga na mostarkom području Dnevni avaz ovako zaključuje: “Pa ipak, mnogi se i danas pitaju zašto Srbi nisu iskoristili težak položaj Armije RBiH i zajedno s HVO-om izvršili završne udare na Mostar. To je ponajveća misterija proteklog rata! Pogotovo jer je HVO, dok je Vojska RS pružala artiljerijsku podršku Armiji RBiH, također blisko sarađivao sa srpskim snagama. Čak su se nesmetano kretali njihovim položajima. Štaviše, tražili su da im VRS dozvoli da Armiju RBiH napadnu sleđa. Možda su, ipak, ponajviše u pravu oni koji tvrde da su Srbi prepustili Mostar Hrvatima i da bi bespotrebno ginuli za teritorij s kojeg bi se ionako, prije ili kasnije, morali povući.”

Povezane vijesti:

2 Comments on SURADNJA: Srbi su položaje HVO u Mostaru topništvom tukli po narudžbi Armije BiH!

  1. to niko nikad i nije krio sa nase strane,mi smo kupovali oruzije od Srba i ubijali ih tim istim oruzijem i orudjem,to je bio nas nacin prezivljavanja a znamo hvala bogu da bi srbin mater svoju j…. za pare,s druge strane ima[ bratsku i blisku suradnju Srba i Hrvata u sredisnjoj Bosni,gdje su bili zajedno u patrolama,u rovovima,pa i pili i pjevali,kako ce rat stati kad podjele Bosnu Srbi i Hrvati,ostalo samo na zeljama,vi ste gradjani BiH jos uvijek !

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*