Svećenik dobra srca – Spomen na vlč. Luku Janjića koji je preminuo na današnji dan godine 1996.

U pitomom selu Pećnik, na padinama planine Vučjak, u bosanskoj Posavini ugledao je svjetlo dana, prije 69 godina, 8. siječnja 1944. god., vlč. Luka Janjić, vrhbosanski svećenik, Garvački župnik, doborski dekan, pjesnik, profesor i odgojitelj.

Bogoslovne nauke je završio u Zagrebu gdje ga je na blagdan apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1969. zagrebački nadbiskup Franjo kardinal Kuharić zaredio za svećenika. Uz filozofsko-teološku naobrazbu Luka je studirao i diplomirao književnost.

Nakon svećeničkog ređenja službovao je kao kapelan u Novom Selu kod Bos. Broda, u Vidovicama, Kaknju i Zavidovićima. Od 1972.-1974. bio je prefekt i profesor u dječačkom sjemeništu “Zmajević” u Zadru, a potom je od 1974.-1978. obavljao službu prefekta i profesora latinskog jezika u Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu. God. 1978. odlazi za župnika u Radunice kod Maglaja da bi nakon jedanaest godina predanog služenja Bogu i bližnjemu, god. 1989. preuzeo župu Garevac. Godinu dana kasnije imenovan je dekanom Doborskog dekanata.

Pred naletom srpskih postrojbi, krajem lipnja 1992. morao je sa svojim župljanima napustiti Garevac i potražiti sklonište preko Save, u Hrvatskoj. Tri godine kasnije prihvatio je službu pastoralnog suradnika u župi Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu.

U utorak, 17. prosinca 1996. iz Kliničkog centra u Sarajevu, gdje je bio na liječenju, otišao je tiho i nečujno, upravo onako kako je živio, u susret nebeskom Ocu. Pokopan je na groblju Bijele Bare u blizini Odžaka, u grobnicu gdje je sahranjen njegov krstitelj Ljubomir Roje, koga su zaklali četnici na vratima pećničke župne kuće 15. siječnja 1945. god. Luka je bio blage i mirne naravi, pun dosjetki, uvijek raspoložen i spreman na šalu. Svuda je unosio vedrinu i širio optimizam.

Neobično je volio ljude patničke Bosne. Za njih se žrtvovao, njima je darivao dragocjeno vrijeme, pružao im je lijepu riječ i materijalnu potporu; s njima se radovao i žalostio. Za njega se može reći da je bio svećenik dobra srca i pravedne duše, pa ga ljudi u Garevcu s pravom prozvaše “naš dobri Luka”.

Svećenik Luka se već od bogoslovskih dana bavio i literarnim radom, a ushitraje svoga srca i trzaje duše profinjenim je jezikom pretakao u stihove i zaodijevao u literarno ruho. Vrhbosanski nadbiskupski ordinarijat u Sarajevu objavio mu je god. 1998. zbirku poezije i proze pod naslovom “Putovanka kroza život”, knjižicu od 131 stranicu ilustriranu sa sedam fotografija.

Djelo sadrži tri ciklusa poezije: Putovima zavičajnim, Putovima Gospodnjim, Putovima od dolaska do povratka, a četvrti dio sadrži Lukinu prozu pod naslovom: Putovima povijesnim mukotrpnim. “Pjesmotvori iz prvog dijela Putovima zavičajnim satkani su od zavičajnosti i domoljublja. U njima prevladavaju sjetni i tugaljivi tonovi zbog činjenice da sela s našim starim kućama svednevice postaju pusta, a možda ponajviše zbog toga što su ratne aveti bile svugdje prisutne, upravo one koje su ubile oca našega pjesnika 15. siječnja 1945. god. kao i mnoge druge nevine ljude.

U ciklusu Putovima Gospodnjim imamo pjesmotvore koji govore o njegovu stavu prema Bogu koji ga neprestance zove na svoju njivu, u svoj vinograd, u svoje kraljevstvo, u svoju sjetvu.

U ciklusu Od odlaska do povratka govori o svojim putovanjima koja su uvijek vezana uz kućni prag i draga lica… Gdje god se našao, sa sobom je nosio svoj zavičaj, svoj kućni prag i slast bašćine i jezika.” (Ilija Drmić u Proslovu knjige “Putovanka kroz život” (str. 9-11).

Pišući o proznom dijelu Lukine Putovanke Ilija Drmić kaže: “Ovi tekstovi otkrivaju nam čovjeka koji je znao i mogao doživjeti govor kamena i pretočiti to u priču, gdje se miješa prošlost i sadašnjost, san i java, dobro i zlo, mržnja i ljubav” (str. 11).

Izvor: Garevac.net

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*