Tadić jednom za sud, jednom protiv suda

U tjednu za nama srbijanski je predsjednik Boris Tadić bio jako zaokupljen Međunarodnim sudom pravde (ICJ). Najprije se tijekom službenog posjeta hrvatskog predsjednika Ive Josipovića Srbiji bavio tužbom za genocide koji je protiv Srbije podigla Hrvatska, a onda se morao suočiti sa, za službeni Beograd vrlo neugodnom, odlukom spomenutoga suda u vezi s neovisnošću Kosova, donesenoj u postupku koji je pokrenula Srbija.

Hrvatska je pred ICJ-om 2. srpnja 1999. protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije pokrenula tužbu zbog povreda Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948., počinjenih u Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do 1995., a devet i pol godina kasnije, 18. studenoga 2008., ICJ se proglasio nadležnim za taj slučaj. Dva dana nakon toga srbijanska je vlada najavila da će na hrvatsku tužbu odgovoriti protutužbom, a u siječnju ove godine pravni zastupnik Srbije službeno je ICJ-u predao protutužbu kojom se Hrvatska optužuje za genocid nad Srbima u Hrvatskoj.

Kosovo je, pak, pred suce ICJ-a dospjelo tako što je Opća skupština Ujedinjenih naroda u listopadu 2008. prihvatila inicijativu Srbije da taj sud, kao glavno pravosudno tijelo UN-a, raspravi i u formi savjetodavnog mišljenja objavi svoj stav o pravnom utemeljenju kosovske deklaracije o neovisnosti, donesene u skupštini Kosova 17. veljače 2008.

Rasprava ICJ-a o ovom slučaju privukla je dotad nezabilježenu pozornost, u jednom se trenutku web stranica suda srušila zbog velikog broja posjeta, a u raspravi je, osim izravno zainteresiranih strana, Kosova i Srbije, sudjelovalo 29 država, među kojima je bila i Hrvatska. Službeni je Beograd polagao velike nade u konačan ishod toga procesa, srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić računao da će odluka ICJ-a imati vrlo praktičan učinak – da će smanjiti broj država koje će priznati Kosovo, a predsjednik Tadić je neposredno uoči izricanja odluke izrazio uvjerenje da će njime biti rečeno kako kosovski Albanci nemaju pravo na etnički motiviranu secesiju.

Nakon objavljivanja odluke, Tadić se našao u vrlo neugodnoj poziciji da mora voditi politiku protivnu odluci UN-ova suda, utemeljenoj na međunarodnom pravu. Logično se stoga nameće pitanje je li se takav ishod mogao predvidjeti i je li Beograd uopće trebao pokretati inicijativu da se ICJ izjašnjava o kosovskoj deklaraciji o neovisnosti.

Odgovor je zapravo jednostavan. U ovom slučaju Srbija nije imala što izgubiti – Kosovo je ionako proglasilo neovisnost te je, i bez neobvezujuće odluke ICJ-a, bilo na putu da prije ili kasnije stekne puni međunarodni legitimitet. S hrvatskom tužbom za genocid stvari stoje sasvim drukčije – tu Srbija nema što dobiti. Stoga je sasvim razumljivo da je Srbija nastojala kosovski slučaj staviti pred suce, a da raspravu o tužbi za genocid nastoji izbjeći. [Ivan Šabić / Vjesnik]

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*