Tadićeva Srbija ponižava žrtve agresije

Ovo što radi njegova vlada koja uokolo uhićuje ljude iz Hrvatske i BiH samo zato što su se suprotstavili Miloševićevoj soldateski i što nisu sjedili skrštenih ruku pred krvavom agresijom, primjer je moralnog i političkog beščašća kakvo odavno nije viđeno na ovim područjima

Fra Petre, kako komentirate nedavno hapšenje generala Jovana Divjaka prema tajnoj optužnici tužilaštva Republike Srbije?

– Stvari su tu zapravo sasvim jasne: srbijanski predsjednik Boris Tadić koji je navodno demokratizirao Srbiju, na jedan perfidan način nastavlja velikosrpsku politiku ponižavanja žrtava agresije, politiku relativiziranja krivnje za prošli rat i konstantnog izazivanja političke krize unutar Bosne i Hercegovine. Ovo što radi njegova vlada koja uokolo uhićuje ljude iz Hrvatske i BiH samo zato što su se suprotstavili Miloševićevoj soldateski i što nisu sjedili skrštenih ruku pred krvavom agresijom, primjer je moralnog i političkog beščašća kakvo odavno nije viđeno na ovim područjima. Osobno se nadam da će se general Divjak uskoro vratiti slobodan u grad koji je obranio od Karadžićeve i Mladićeve vojske.

Nešto slično je rekla i Sonja Biserko u svojoj reakciji na hapšenje Jovana Divjaka?

– Sonja Biserko je u svom sjajnom priopćenju kazala da Tadić ovom politikom “sprovodi reviziju istorije iz devedesetih godina”. U tome Srbija, kako je to dobro primijetila gđa Biserko, ima podršku međunarodne zajednice i Haaškog tribunala koji u svemu popuštaju Tadićevu režimu kako bi Srbiju privukli Europi. Značajna je njezina rečenica u kojoj veli da “ovakav pristup gubi smisao, jer dovodi do zamene teza i iskrivljenih tumačenja koja su žrtvu pretvorili u zločinca.” U takvom pristupu međunarodne zajednice su pogubljeni svi moralni kriteriji – Tadiću se tako gleda kroz prste što je njegova vlada službeno rehabilitirala četnički pokret, nehapšenje Ratka Mladića i Gorana Hadžića se sve rjeđe spominju kao uvjet za pregovore s EU, njemu se tolerira uplitanje u politički život susjednih država i dolazak na predizborne skupove onim političarima koji već godinama razbijaju Bosnu i Hercegovinu itd. Možete li recimo zamisliti slučaj da Hrvatski sabor rehabilitira ustaški pokret u Republici Hrvatskoj – kakve bi samo žestoke osude dobio Zagreb od međunarodne zajednice i tzv. nezavisnih intelektualaca, a u ovom slučaju postoji samo šutnja i gledanje kroz prste Srbiji u svim mogućim prigodama. Treba znati kako iza politike Borisa Tadića između ostalih stoji i Dobriša Ćosić kao glavni ideolog velikosrpskoj projekta, koji je inače kućni prijatelj obitelji Tadić. To sasvim jasno govori o pravoj pozadini Tadićeve politike koja se u svojim pretenzijama prema Bosni i Hercegovini ništa ne razlikuje od Miloševićeve Srbije, samo što se to danas ne radi tenkovima i topovima, nego na jedan lukaviji i uglađeniji način destruiranjem iznutra preko Milorada Dodika. Pjesnik Mile Stojić je nedavno sjajno primijetio kako se aktualna srpska politika vodi načelom “kad nismo mogli vojno ubiti Bosnu, ubit ćemo svaku ideju o njoj”.

Kako se u tim pitanjima prema ovakvoj politici Borisa Tadića postavljaju vlasti Bosne i Hercegovine i Hrvatske?

– U svemu tome me previše ne čudi reakcija “vlasti” u Bosni i Hercegovini, jer tu nema jedne vlasti, nego zapravo više “vlasti” koje zastupaju različite interese. Bosna i Hercegovina je od Daytona blokirana država jer tzv. Republika srpska, nastala na zločinu i genocidu, i njezini vođe, svih ovih godina rade sve da ova zemlja nikad ne prodiše i ne počne normalno funkcionirati kako bi imali opravdanje za svoje secesionističke priče. To im je omogućio Dayton kao i tzv. međunarodna zajednica. Dodik i RS tako imaju na raspolaganju instrumente da blokiraju svaku inicijativu koja bi pokušala iole adekvatno uzvratiti ovakvoj srbijanskoj politici. Dakle, “vlastima” Bosne i Hercegovine su tu zaista vezane ruke, kao što je i budućnost ove zemlje uništena ovakvim daytonskim ustrojem i nepravednim nagrađivanjem agresorske strane. Čudnija mi je tu politika Republike Hrvatske koja se ponaša samoponižavajuće prema sve agresivnijem djelovanju Beograda.

Na koga tu konkretno mislite?

– Mislim na vodeće ljude hrvatske državne politike od premijerke Jadranke Kosor do predsjednika Ive Josipovića, s tim da je Josipovićeva odgovornost po tom pitanju veća jer je temelje “regionalne suradnje” postavio na krivim osnovama. Ivo Josipović i njegov prijatelj Boris Tadić se mogu sastajati koliko god hoće, grliti se i slikati za medije s kravatama i bez kravata (tzv. no tie policy), davati srcedrapajuće izjave, ali to ne mijenja na stvari činjenicu da se Srbija prema Hrvatskoj (a da ne pričamo prema BiH) i dalje ponaša kao da je hrvatska vojska rušila srbijanske gradove i sela i zatvarala njezine građane u logore, a Ivo Josipović i dalje želi da se više vjeruje njemu i Tadiću nego vlastitim očima i pameti. Slučaj Purda, Janjić i još mnogi drugi slučajevi koji će doći na red (jer Srbija ima još mnogo ljudi na tajnim optužnicama) ogledni su primjer koliko je zapravo Hrvatska izgubila samopoštovanje i dignitet u odnosu na Beograd. Tako je moguće da se danas ljude koji su mučeni po srbijanskim logorima, dodatno ponižava, a tužitelju iz Beograda je dopušteno da poput suca Haaškog suda dolazi u Zagreb i ispituje žrtve koje su već toliko propatile u tim logorima. Kolika ja velika bahatost Tadićeve administracije pokazuje i sumnjičenje vukovarske liječnice dr. Vesne Bosanac što je zaista van svake pameti. Vrijeme je da hrvatska politika konačno adekvatno odgovori ovakvom ponašanju Tadićeve administracije.

Kritični ste prema politici Ive Josipovića?

– Nisam kritičan nego sam realan i ovo što govorim temeljim na činjenicama. Ako proanalizirate rezultate Josipovićeve politike prema Bosni i Hercegovini, oni su za sada ravni nuli, i zapravo još gore od toga. Iza Josipovićevih aktivnosti u našoj zemlji ostao je doduše jedan rezultat: ojačao je Milorada Dodika i njegova prijatelja u Mostaru Dragana Čovića i tu počinje i završava svaka priča o Josipovićevoj politici prema Bosni i Hercegovini. Njih dvojica su dobro uočili Josipovićevu taštinu, te su njegove poteze honorirali nagradama u Mostaru (Večernjakov pečat) i u Banjaluci (nagrada Nezavisnih novina). Josipovićev ne znam već koji susret s Miloradom Dodikom u Slavonskom Brodu je pokazao da osim osmijeha i fotografiranja za medije, iza svega ostaje samo privid i jedno veliko ništa, jer Dodika ne košta da i dalje poziva Hrvate da se vrate u Republiku Srpsku gdje im on i dalje garantira “bezbednost”, dok s druge strane njegova administracija čini sve da se nitko od njih ne vrati na svoja zgarišta. Dodiku je Josipović došao kao dar s neba i kao smokvin list kojim će prekrivati svoju pravu politiku prema Hrvatima. Zanimljivo je kako su se nakon višesatnog druženja u Slavonskom Brodu, gdje je “Dodik dao sramotnu izjavu da se “svi trebaju ispričati svima jer su svi pucali” na što je Josipović kao i inače “mudro” i jednako sramotno odšutio, visoki gosti uputili na još jednu “rundu” druženja u Zagreb jer im valjda nije bila dovoljna sva ta silna “briga” za izbjegle Hrvate koju su iskazali na susretu u Slavonskom Brodu. Najveće žrtve ovakve politike iz Zagreba su opet, po ne zna se koji put u povijesti, bosanski Hrvati.

Treba li onda nastaviti tzv. “regionalnu suradnju”?

– Naravno da treba raditi na pomirenju i nastaviti suradnju među narodima, ali ona mora biti postavljena na pravednim osnovama, a ne na ponižavanju žrtava i oslobađanju krivnje agresorske strane koja se ponaša kao dežurni policajac na Balkanu. S ovakvom Srbijom i ovakvim Tadićem nema smisla dalje se ponižavati, jer to nije normalna Srbija kakvu zagovaraju ljudi poput Srđe Popovića, Sonje Biserko, Petra Lukovića i njegovih suradnika s e-novina, Mirko Đorđevića i novinara peščanika, “Žena u crnom” itd. Na ovim prostorima treba graditi povjerenje među ljudima (Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, Albancima i drugima) i prevladavati mnoge traume koje su mnogi doživjeli u ratu. No to se svakako ne može raditi nauštrb istine i gurajući stvari pod tepih, a posebno ne zatvaranjem očiju i sve učestalijim toleriranjem političkog i pravnog nasilja koje danas provodi srpska politika iz Beograda i Banja Luke, koja žrtve pretvara u zločince, a zločince u žrtve.

O čitavom tom slučaju sam pročitao odličan komentar Denisa Romca iz riječkog Novog lista i zbog važnosti onoga što je rekao, vrijedi citirati nekoliko njegovih odličnih zapažanja:
“Na ovaj način nestaje razlika između napadača i napadnutoga, kao i granica koja dijeli zločin i herojstvo. Izjednačava se odgovornost jedne i druge strane, jer su ionako »svi pucali«, kako je to ovih dana nakon sastanka s predsjednikom Ivom Josipovićem sramotno izjavio Milorad Dodik. Jer kada svi pucaju onda je u toj zaglušujućoj buci pucnjave teško razabrati tko je uopće prvi zapucao. A i zašto bismo se uopće bavili takvim nebitnim sitnicama kada su ionako svi pucali!? I svi su krivi!”. Romac je zatim dobro primijetio: “Povijest nas uči da u prošlom stoljeću nijedna zemlja nije provela proces denacifikacije i defašizacije ako nije morala i ako na njega nije bila prisiljena. Slično je bilo i sa Srbijom. Srpski ekspanzionizam amnestiran je voljom međunarodne zajednice. Umjesto teškog i mučnog procesa denacifikacije srpskog državnog aparata i društva, Srbija se latila uloge regionalnog žandara, nadležnog za sve ratne zločine na području bivše Jugoslavije, prkoseći žrtvama srpskih zločina. Upravo u tome je jedini smisao slučajeva Purda, Jurišić, Marić, Ganić, Divjak, kao i onih koji će tek doći na red.”

Emil Vlajki je prošli vikend u Banja Luci organizirao znanstveni skup o položaju Hrvata u BiH?

– Tragikomično je, tj. više tragično nego komično, ono što se iz medija moglo čuti na tom skupu gdje je Milorad Dodik, naočigled svih “velikih Hrvata” počevši od “povjesnika” Ive Lučića pa sve do “filozofa” Nine Raspudića kazao kako su “Hrvati u Srpskoj politički zastupljeni na svim važnim mjestima na kojima se odlučuje za razliku od Federacije gdje su majorizirani”. Prema izvještajima iz medija moglo se vidjeti kako na ovu do neba veliku laž odšutiše svi “vrli znanstvenici” s tog skupa, kao i na tezu Emila Vlajkija da su Hrvati u Republici srpskoj ravnopravni za razliku od Federacije. Upada u oči sva “dosljednost” ovih hrvatskih dušobrižnika iz Zagreba kojima su inače puna usta Željka Komšića, a ne samo da šute o načinu na koji je za potpredsjednika RS iz “reda hrvatskog naroda” izabran čovjek poput Emila Vlajkija, nego pokorno i više nego spremno dolaze na “znanstvene simpozije” koje on organizira, a na kojima se potpuno izvrće istina o prošlom ratu i dodatno afirmira velikosrpski projekt na ovom području. Bit će da su Milorad Dodik i Emil Vlajki kao i inače dobro zahvatili u budžetski proračun kako bi honorirali ove hercegovačke Bruce Lee i Jackie Chan-e koji će se i dalje “hrabro” boriti za svakog Hrvata, ma gdje on bio, osim naravno onih iz Posavine, Krajine, Banja Luke, Kotor Varoši itd., jer ne bi bilo u redu postavljati pitanje njihova statusa da se ne remeti to novo “srpsko-hrvatsko” strateško partnerstvo koje vuče korijene još od 1992. godine. No, ono što je sudionicima tog simpozija i već spomenutoj dvojici “velikih intelektualaca” iz Zagreba, ipak dodatno dalo na njihovoj “filozofsko-znanstvenoj težini” svakako je – ako je vjerovati popisu predavača na kojem se i oni nalaze – sudjelovanje na Vlajkijevu skupu i “uglednih imena s međunarodnom reputacijom”, poput Lea Pločkinića, Željka Vukića i Dževada Galijaševića, tako da je “serioznost” ovog “znanstvenog simpozija” zaista podignuta na jednu vrlo visoku razinu. Radujem se stoga izlasku zbornika radova s tog okupljanja jer će naša, a posebno međunarodna javnost biti obogaćena za jedno “kapitalno djelo” iz kojega će moći učiti generacije i generacije domaćih i stranih politologa. U njemu će se, između ostalog, moći na jednom mjestu naći ukoričena sva bijeda tzv. “hrvatskih intelektualaca” koji pokorno, bez ikakvih reakcija i uz izdašnu nadoknadu za šutnju i povlađivanje, slušaju velikosrpsku propagandu Milorada Dodika i organizatora tog “veličanstvenog simpozija” Emila Vlajkija koji se inače u slobodno vrijeme bavi veličanjem lika i djela Slobodana Miloševića iza kojega su ostale desetine tisuća pobijenih ljudi i stotine tisuća uništenih domova i razorenih obitelji.

U Bosni i Hercegovini i dalje nije formirana vlast na federalnoj i državnoj razini, jer HDZ-i ustraju u svome stavu da njima pripadaju sve pozicije Hrvata u vlasti?

– Tu se radi o čistoj ucjeni i ni o čemu drugome i tu su Čović i Ljubić primijenili modus operandi svog saveznika Milorada Dodika. U čitavoj ovoj postizbornoj halabuci, potpuno se zaboravlja činjenica da je HDZ 1990 dobio glasove upravo i jedino na suprotstavljanju politici HDZ-a i u koaliciji s HSP-om, da bi poslije svega Ljubić napravio poslijeizbornu prijevaru svojih birača i koalicijskih partnera, što se u političkim analizama sve rjeđe spominje i aktualizira. I takvim bi ljudima, koji su do jučer pričali jedno, a onda rade sasvim drugo, trebalo ukazivati svoje povjerenje. Oni koji se još uvijek zanose mišlju da će Čović koji je glasove dobio na priči o trećem entitetu i stolnom gradu Mostaru ispuniti to svoje obećanje, neka samo poslušaju njegove zadnje izjave u kojima više uopće nigdje ne spominje treći entitet niti stolne gradove, nego naočigled čitave javnosti govori neistinu kako on takvo što nije nikad ni obećavao ni govorio. Inače je potpuno deplasirana i priča o “legalnim i legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda” jer se po takvoj logici u ovoj zemlji uopće ne bi trebali provoditi izbori nego bi uvijek i iznova samo nacionalnim strankama trebalo davati svu vlast u ruke. Kad bi u ovoj zemlji “legalne i legitimne” institucije radile svoj posao i Čović i čitava svita političara iz hrvatskog, bošnjačkog i srpskog političkog miljea bi odavno sjedila u zatvorskim ćelijama gdje im je i mjesto, jer su nemilice opljačkali ovu zemlju i parazitiraju na dizanju međunacionalnih tenzija, a Hrvati, Srbi i Bošnjaci i dalje nažalost naivno vjeruju kako se oni bore za srpstvo, bošnjaštvo i hrvatstvo. Njima je do toga stalo kao do lanjskoga snijega – fotelje i dobra mjesta u nadzornim odborima su njihovi “nacionalni” interesi i božanstva. O HDZ-u (jer se radi o istoj stranci s dvojicom vođa) nikad nisam mislio ništa dobro, pa tako ni sada ne mislim, i što se mene osobno tiče ne moraju nikad i nigdje participirati ni u kakvoj vlasti jer njihova dosadašnja politika nije donijela ništa dobra ni Hrvatima ni drugim narodima u ovoj zemlji. No naravno, bit će onako kako se politički predstavnici pojedinih stranaka dogovore ili kako to naredi netko “odozgor”.

Razgovara: Štefica Galić | Tacno.net

1 Comment

  1. Gospodine, ako tako mogu da vas nazovem, jeste li vidjeli ovu svoju fotografiju sa koje se ceri lice čovjeka koji je eto realan.
    Niste gospodine realni, a pogotovo što se tiče BiH.
    Eto jadni Ejup Ganić, koji je uništio hrvate srednje bosne, a uz njega i taj vražiji Jovan Divjak i još mnogo njih. Po vama su oni jadnici, a eto taj nesretni Milorad Dodik bez čijeg se imena niti budite niti idete spavati. Smiješni ste i vi i ostali. Nisam pristrasna, a nisam ni srpkinja.
    Ali vi morate da imate barem desetak fakulteta, kada se o svemu tome tako dobro razumijete, pa dajte da glasamo za vas možda biste vi bili najbolji predsjednik.

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*