Biblijska Knjiga Propovjednikova u 3. poglavlju objašnjava da za sve postoji određeno vrijeme: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog…“ (Prop 3,1-8). Mi bismo u Bosni i Hercegovini mogli kazati da postoji vrijeme obećavanja i vrijeme neispunjavanja obećanja; vrijeme izbora i vrijeme kada nisu izbori. Zašto? Zato što se najviše obećanja dadne upravo u predizbornim kampanjama, a vrlo malo toga se poslije ispuni. Ili što je još znakovitije: nekih se kategorija ljudi nitko ne bi sjetio da ne dođe vrijeme izbora kada i njihov glas može nešto značiti, pa se onda mnogi natječu tko će im biti veći „prijatelj“. No, iako je licemjerno, sve je to dopušteno u političkom nadmetanju i zna se tko u tomu sudjeluje. Zbog toga bi se trebalo znati komu tu nije mjesto. Osobito bi o tomu trebali voditi računa oni koji nisu samo privatne osobe, koji ne predstavljaju samo sebe, nego cijelu jednu skupinu ljudi. A budući da su pozvani biti moralne konstante u društvu posebno se to odnosi na osobe iz duhovnoga staleža.

No upravo se svećenike (i časne sestre) može vidjeti na predizbornim skupovima pojedinih stranaka kako ponosno sjede u prvim redovima i zajedno s masom plješću onima koji izlaze na pozornicu. Bez obzira što će reći kako se ne slažu sa svime što političari govore i provode, ipak je neosporno da time pokazuju osobnu simpatiju i, kao vjerski lideri u zajednici, implicitno govore za koga treba glasovati. To samo po sebi i nije loše – usmjeravati ljude i na političkom planu – ali je pogrešno utoliko što time bivaju dionici poslijeizborne prijevare. Jer, kod nas još uvijek vrijedi ona narodna: „S kim si takav si!“ Ili ako se već žele aktivnije uključiti na ovom području onda moraju biti prvi i najžešći kritičari onoga što „njihova“ politička opcija, kada dođe na vlast, ne ispuni.

Osim toga, neki si svećenici, iz svoje naivnosti ili neukosti, dopuštaju da s ambona, pri kraju mise, najavljuju predizborne stranačke tribine. Sve to pravdaju „pastoralnom razboritošću“. No istina je kako je to upravo suprotno: pastoralna nerazboritost. Razlog je jednostavan: ako najave skup jedne stranačke opcije onda bi pošteno bilo da dopuste oglas i drugima, zato što su oni duhovni pastiri i tih „drugih“. A ako svima dopuste onda se valja zapitati u što se ambon pretvorio? Što je onda taj dotični svećenik: politički „telal“ ili duhovni „vidar“?

Pored svega toga, svakom duhovnom licu ostaje trajna zadaća čitati i prepoznavati znakove vremena. U to spada znati ocijeniti kada i gdje je potrebno njegovo pojavljivanje u društvu. Svijetli primjer u tome jest blagopokojni zagrebački nadbiskup Franjo kard. Kuharić. On je znao da devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je valjalo srušiti komunizam i pomoći u instaliranju demokracije, ne smije ostati po strani. Stoga ne čudi što se njegovo lice može vidjeti na istaknutim mjestima gdje se razgovaralo o politici u Hrvatskoj. Njegova nazočnost bila je jamac katolicima da svim srcem trebaju pristati uz ideju novog političkog sustava.

Danas su, pak, stvari drugačije. Ono u što su ljudi ulazili bivajući spremni dati i život, vremenom se izrodilo. U politiku su se uvukli tipovi sumnjivih namjera potvrđujući misao pokojnog Vlade Gotovca da je politika poštena stvar kojom se bave nepošteni ljudi. Međutim, istina je da nisu svi nepošteni, da nisu svi častohlepni i egocentrični. Zbog toga ih se ne treba izbjegavati kao da su gubavi, ali se mora zauzeti ispravan stav. Svećenik mora napraviti otklon od politike kao posla / profesije, ali ne i od ideje i ljudi. Ako smatra da je neka politička opcija najbliža onomu što on propovijeda onda neka slobodno ide na njihove predizborne skupove, ali nije pošteno to isto eksplicitno ili implicitno nametati svojim vjernicima. Drugim riječima, ako hoće podržati neku stranku svojim dolaskom, onda neka svećeničke insignije ostavi kući i kao običan građanin izrazi svoje simpatije dotičnima.

Ako upitate ljubaznog i nasmijanog konobara pri posluživanju otkuda to da se u ovom lokalu osim uobičajenog dnevnog tiska gostima nude i katoličke tiskovine za čitanje, on će vam lijepo samo reći da je vlasnik lokala rodom iz Tomislavgrada. To je dovoljno da shvatimo da Duvnjaci ma gdje u svijet otišli ostaju privrženi i odani svojoj vjeri, narodu i rodnoj grudi.

Ukoliko se dulje vrijeme zadržite u ugodnom razgovoru u lokalu, primijetit ćete da su konobari također vjernici, te da nastoje gosta, ako se koji zaleti da upotrjebljuje neprikladne riječi, opomenuti. Kako bi bilo lijepo da se nađe više ovakvih ugostiteljskih lokala gdje bi čovjek uistinu mogao osjetiti katolički vjerski duh. [kta / f.p.]

Možemo se mi poslije takvih događaja pravdati govoreći kako se radi o ekscesima manjine, ali je istina da ogromna većina nezainteresirano šuti i na taj način potvrđuje kako je već odavno postalo normalno sve ono što je u biti nenermalno. U takvoj konstalaciji snaga životni kontekst poprima drugačiji sadržaj u kojem vrijede drugačija pravila. O čemu je riječ dobro opisuje jedan grafit koji kaže: “Molimo pametne da više ne popuštaju – situacija je krajnje ozbiljna”. No iako je situacija složena mnogi će kazati kako je to i za očekivati jer na malom prostoru žive ljudi različitih kultura i vjeroispovijesti koji već u potenciji nose napasti nerazumijevanja i konfrontacija. Stoga će takvi u svakoj prigodi istaknuti pozitivne primjere suživota koji počinju s onim “multi”. Odatle je Sarajevo u očima velikog dijela međunarodne javnosti oličenje multietičnosti, multikulturalnosti, multikonfesionalnosti i čega-još-ne-multi. Ali život i događaji koje vidimo vlastitim očima nukaju nas zapitati se koliko je to uistinu tako. Koliko je to istinsko lice grada, a koliko samo naličje?

Posljednji razlog za ovo pitanje ponudili su nam događaji vezani uz javnu raspravu o postavljanju spomenika blagopokojnom papi Ivanu Pavlu II. ispred sarajevske katedrale koja je održana 14. lipnja. Premda su gradske vlasti već odavno (2007.) odobrile i poduprle gradnju ovog spomenika netko se sada našao pozvanim kazati kako će, u provom redu, kip biti daleko od katedrale, a u konačnici kako on ne treba ovom gradu. Čak je, između ostalih, jedan sarajevski imam ustvrdio da je to provokacija za muslimane i da ga brine što će se dogoditi ako netko ošteti ili sruši ovaj spomenik – u kakvom će to svjetlu predstaviti Bošnjake u svijetu. Nadalje se moglo čuti da ovakvo zdanje ispred sarajevske prvostolnice nema značaja za katolike i da ga treba postaviti tamo gdje će imat’ “puni značaj”. Ukratko, sve je vodilo k tome da se pokaže kako stupanj i sadržaj tolerancije određuje većina, a ne potreba za zajedničkim suživotom i uvažavanjem.

To je tolerancija koju propagiraju oni koji kažu da je vrhunac ljudskih prava bio u Ahd-nami koju je sultan Mehmed II. Osvajač 1463. dao fratrima u Fojnici. Takva ahd-namska tolerancija, manjine u svom okruženju percipira kao kućne ljubimce koji, kada su u milosti gospodara, onda mogu sve dobiti, a kada nisu, onda mogu ostati i bez onoga što im zapravo pripada. Dakako da je onda takvima važnije kako će izgledati u očima svijeta, nego kakvi će ustvari biti. Komparativno kazano: oni su deklarirani antirasisti, ali ne vole Kineze i crnce. Kazat će da vole životinje, ali im nemojte dovodit pse ili mačke pred oči jer će ih raspalit’ nogom. Jasno je da onda oni određuju ima li kip blagopokojnom papi Wojtyli ispred katedrale značaja za katolike ili nema. I uzaludno će takvima prof. Franjo Topić govoriti o ljubavi ovog pape prema narodu i zemlji Bosni i Hercegovini ističući kako je ovaj Poljak o ovoj “mrtvaji” govorio 263 puta. Uzalud, jer to je njihovo pravo lice, a sve ostalo je naličje.

Iako je prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler za oko 14.000 forinti kupio zemljište “što se pokraj računarskoga ureda u Ćemaluši sve do Ferhadija ulice proteže” (“Srce Isusovo” br. 12, 1883., str. 215) danas je (prema katastru) crkveno vlasništvo samo onoliko koliko obuhvaćaju zidovi sarajevske katedrale. A da je pravde, k’o što nije, vjerojatno bi katolici sami mogli odlučiti što će se na njihovoj zemlji graditi i događati, a ne da moraju trpjeti uvrede i ponižavanja na ovakve i slične načine. No, jedino što daje nadu – osim Božjeg proviđenja – jest činjenica da su građani Sarajeva 1997. radosno dočekali Ivana Pavla II. kao glasnika mira, prepoznavši u njemu istinskog čovjekoljuba koji je volio ovaj narod i ovu napaćenu zemlju.

I nije moguće da su ljudi tek tako sve zaboravili. Radije ćemo povjerovati da ne mogu doći do riječi od ovih “vikača” koji bi da se njihovoj “kabadahijskoj” logici prilagođava cijeli svijet. Tako da glavnom bh. gradu za budućnost ostaje pokazati svoje pravo lice – ono koje će biti isto i prema međunarodnoj i prema domaćoj javnosti. [Josip Vajdner / Katolički tjednik / KTA]

Za veliku većinu stvari koje nisu onakve kakve bi trebale biti, mi ćemo vrlo lako okriviti mentalitet. I jest tako, ali se nitko ili malo tko trudi ispravljati ga. Jednostavno se konstatira činjenično stanje i nastavlja po starom. Rezultat svega jest stanje u društvu koje govori da su prirodni potencijali ogromni, ali malo iskorišteni, ponajviše zbog toga što ne postoji uređen sustav koji bi postavio stvari na svoje mjesto. Zbog toga se, tragom detektiranja problema, oči društvene cjeline okreću ka pojedincu i njegovom odgoju. Uočava se potreba “od malih nogu” naučiti čovjeka, na što bezbolniji način, da poštuje red, počevši od onih sitnih, banalnih stvri pa sve do onih koje su esencijalno bitne.

Mnogi će kazati da je Adolf Hitler naučio svoj njemački narod što znači red i disciplina. Opijen Nietzscheovom filozofskom misli nije prezao u djelo provesti ono što je ovaj teoretski definirao: da u sjećanju ostaje samo “ono što ne prestaje boljeti”. Tako je ostala zapamćena priča kako su Nijemci prihvatili poštivati prometnu signalizaciju. Kada su vlasti postavile semafore, tada je malo tko na njih obraćao pozornost. Nakon toga je Hitler naredio da se u blizini napravi mitraljesko gnijezdo i ustrijele svi oni koji se ne budu pridržavali signalizacije. Kada se ovaj monstruozni plan proveo u djelo i kada je život izgubilo nekoliko ljudi, tada su svi stajali na “crvenom” bez obzira na doba dana ili na to ima li ili nema nekoga u blizini. Dakle, cilj je postignut.

No, većina će se složiti da je ovakav način primjenjiv u onim sustavima koji čovjeka tretiraju kao životinju. Ono što civilizirana društva zahtijevaju puno je teže i složenije od toga da se “batinom” dresiraju ljudi. Teže je stoga što čovjek uistinu sporije uči ako nije prisiljen učiti. Zato je nužno stalno iznova ponavljati kako bi se neke stvari usvojile i postale dio mentaliteta. Bez obzira što se tijekom procesa odgoja, mladom čovjeku mnoge stvari čine nejasnim ili čak besmislenim, valja ih do u sitnice provoditi, jer tek kad odraste shvatit će koliko mu disciplina, protiv koje se tako žestoko bori, zapravo pomaže. To je način da se postavi okvir unutar kojega je moguće biti ležeran, a istovremeno odgovoran.

Sve to svoju primjenu nalazi i na duhovnom planu. Samo strogim vježbanjem u duhovom životu moguće je doseći epitete koji će govoriti da se radi po čestitom čovjeku. Takav ostaje beskompromisan kada je riječ o svetim stvarima, a istovremeno otvoren kada je čovjek (bližnji) sa svojim problemima u pitanju. Insistiranje na dosljednosti u materijalnoj sferi življenja mora biti primjenjiva i na duhovnom području. To je izazov za sve narode, bez obzira imaju li dobro uređen društveni sustav ili ne. Jer, uvijek se iznova potvrđuje da su stari Latini bili u pravu kada su rekli: “Serva ordinem et ordo servabit te – Čuvaj red i red će te čuvati.” [Josip Vajdner / Katolički tjednik / KTA]