Mesić je dao dao “prilično tmurnu sliku” o razvoju događaja u BiH. Okrivio je Milorada Dodika kao nastavljača politike Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, saznaje se iz bilješke američkog veleposlanika Roberta Bradtkea objavljenoj na WikiLeaksu.

BiH predstavlja “najveći problem u regiji”, prenosi Bradtke ocjenu predsjednika Mesića koji za Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, tvrdi da “provodi Miloševićevu i Karadžićevu politiku, samo bez tenkova i topova”, prema WikiLeaksu, objavila je danas Hina.

Dodik se, upozorava Mesić, namjerava odcijepiti od Bosne i Hercegovine pridružiti Srbiji, što će imati “ozbiljne posljedice” jer će se b hHrvati nastojati pripojiti Hrvatskoj, a rezultat svega toga bila bi “malena muslimanska država” koja bi postala “sigurno utočište za fundamentaliste, novo središte terora, nova palestinska država u srcu Europe”.

Mesić rješenje vidi u povećanom američkom i europskom angažmanu, svojevrsnom “Daytonu II” koji bi spriječio “srbijanski imperijalistički san o ekspanziji”. Prema Mesiću, saznaje se iz bilješke, rješenje je u “kantonizaciji” BiH, jer bi svaki kanton bio mješavina, srpske, hrvatske i muslimanske zajednice. Mesić je u razgovoru sa Holbrookeom dao do znanja da je prilično uznemiren zbog ponašanja ne samo Dodika, već i Harisa Silajdžića, a živcirao ga je i visoki predstavnik međunarodne zajednice Miroslav Lajčak koji “nije znao sa njima”.

“Dodik sa Lajčakom lašti cipele”, gunđao je Mesić, a ništa manje kritičan nije bio ni sa zajednicom bosanskih Hrvata. Tako je za kardinala Vinka Puljića rekao da “nije sposoban ni za župnika”.

Sa Holbrookeom je o BiH razgovarao i tadašnji premijer Ivo Sanader za koga Bradtke piše da je bio “puno suzdržaniji”, odbacujući uznemirujuću viziju Stjepana Mesića. Iako je smatrao da BiH zaslužuje veliku pažnju međunarodne zajednice, drži da Dodik neće ići tako daleko da se odcijepi i proglasi nezavisnost.

“Neće biti podjele Bosne. Dodikov san se neće ostvariti”, rekao je odlučno Sanader. To bi, ocijenio je, Dodik jedino mogao učiniti kada bi Rusi uspostavili snažno ekonomsko prisustvo u RS, ali to nije vjerovatno. Sanader je Holbrookeu također prenio da ključnim smatra status bosansko-hercegovačkih Hrvata, jer ako budu osjećali da u BiH nemaju budućnost mogli bi otići u Hrvatsku, skorašnju članicu NATO-a i EU-a.

“Bosna i Hercegovina ne bi opstala samo sa Srbima i Bošnjacima”, rekao je Sanader. Amerikancima se požalio da među europskim političarima desnog centra nema interesa za stanje u BiH i ocijenio da se “Hrvatska više nego ikada” mora angažirati na pronalaženju rješenja u BiH.

Na jednodnevnoj konferenciji “Amerika na raskršću – Daytonski mirovni ugovor i početak diplomacije 21. stoljeća”, za koju već sada vlada ogromno interesiranje političkih, akademskih i medijskih krugova, i koja će biti održana pod pokroviteljstvom Sveučilišta u New Yorku, predsjednik Hrvatske Ivo Josipović bit će jedini političar s prostora bivše Jugoslavije koji je pozvan.

U okviru tog događaja u auditoriju “Kimmel centra”, kako najavljuju organizatori, bit će održana rasprava posvećena kraju hladnog rata, krizi na Balkanu, te uzrocima koji su natjerali Washington da nakon desetljeća prvi put preorijentira svoj prilaz rješavanju problema na svjetskoj geopolitičkoj pozornici.

Na panelu će biti riječi i o tome kako “obećanje zvano Dayton” može ukazati na put naprijed za daljnji ekonomski razvoj i integraciju BiH s Europom.

O lekcijama Daytona, uz refleksije na ulogu nedavno preminulog Richarda Holbrookea, govorit će bivša državna tajnica SAD Madeleine Albright, bivši vrhovni zapovjednik NATO-a za Europu, umirovljeni general Wesley Clark, visoka predstavnica za vanjsku politiku EU Catherine Ashton i poznata novinarka i ratna dopisnica CNN-a iz Sarajeva Christiane Amanpour.

Florence Hartmann je u intervjuu slovenskom dnevnom listu “Delo” izjavila da smrt američkog diplomata Richarda Holbrookea mora biti “prilika da se razmisli o dosadašnjoj američkoj i europskoj politici i cijeni koju su za to plaćali mali ljudi”.

“Holbrooke je bio simbol politike velikih sila i američke administracije nakon hladnog rata i zato je opravdano često uvrštavan u negativni kontekst. Djelovao je kao rovokopač, a ta diplomacija nije pitala za cijenu koju ljudi plaćaju zbog njezinih poteza. Holbrooke nije birao sredstva za svoje ciljeve, a to su bili ciljevi američke administracije”, rekla je Hartmann u razgovoru za vodeći slovenski list.

U njemu je najviše dovela u pitanje Holbrookeovu posredničku misiju za završetak rata u BiH, njegove pregovore s Miloševićem i Karadžićem te posebno Daytonski sporazum, koji je postignut zahvaljujući i Holbrookeovu posredovanju.

“Istina, Daytonski sporazum donio je mir, ali i legitimnost Republici Srpskoj, koja je nastala na etničkom čišćenju. Bio je ključni autor novog zemljovida BiH koji nikako nije dobar i pošten jer je dao legitimitet području koje je bilo zauzeto ratom i zločinima”, rekla je Hartmann.

“Daytonski sporazum ne funkcionira. On nije doista završio rat, nego je izazvao zamrznuti konflikt. Daytonski sporazum ionako se primjenjivao presporo i neodgovarajuće, a značio je i poraz etike i pravednosti. Posljedice se još osjećaju”, rekla je Hartmann.

Podsjetila je na već poznata razmišljanja da je SAD, dok je Holbrooke pregovarao s Miloševićem, “žrtvovao” tzv. zaštićene zone u istočnoj Bosni kako bi se postigao mir, da je Holbrooke odbijao svjedočiti protiv Miloševića i Karadžića te da se s Karadžićem možda dogovorio o njegovoj sigurnosti pred haaškim istražiteljima i sudom iako je to opovrgavao.

Upravo je Holbrooke bio ključni igrač u nastojanjima tadašnje američke administracije predsjednika Billa Clintona da zaustavi krvoproliće u Bosni. Kombinacija diplomatskih napora kojima je koordinirao Holbrooke i vojnih akcija koje su se odvijale gotovo istodobno naposljetku je urodila plodom.

Nakon tri tjedna kompliciranih pregovora u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu (Ohio), 21. studenoga 1995. godine parafiran je Opći okvirni mirovni sporazum kojim su se zaraćene strane u BiH obvezale obustaviti neprijateljstva i čiji je sastavni dio Aneks IV, odnosno Ustav Bosne i Hercegovine. Nekoliko tjedana kasnije, 14. prosinca 1995. godine sporazum je i formalno potpisan u Parizu, pa se stoga mirovni sporazum za BiH često naziva i Daytonsko-pariškim. Uz strane u BiH, kao jamci sporazuma uključene su i susjedne Hrvatska i Srbija (tada u zajednici s Crnom Gorom).

Holbrooke je suvereno vodio pregovore u Daytonu u kojima su sudjelovali tadašnji ključni politički lideri Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Tada već duboko kriminalizirani vojni i politički vrh bosanskih Srba nije bio izravno uključen u pregovore, pa je njihove interese zastupao predsjednik Srbije Slobodan Milošević.

Daytonski sporazum, kako ga je koncipirao Holbrooke, podijeljen je na dva dijela – vojni i dio koji se odnosi na tzv. civilnu provedbu.

Vojni dio proveden je iznimno uspješno, i svi su suglasni da je Daytonski sporazum u tom pogledu uspješan. Prije svega, zaustavljen je rat, a slike pokolja u Bosni uklonjene su s ekrana zapadnih TV postaja. Raspoređivanje oko 60.000 savezničkih vojnika u BiH proteklo je uspješno i praktično bez ljudskih žrtava. Tijekom idućih godina oni su omogućili prvo razdvajanje zaraćenih vojski, zatim i postojanje sigurnog okružja s gotovo zanemarivim brojem oružanih incidenata. Od prvotnih 60.000, broj stranih vojnika u BiH smanjio se na današnjih oko 2000 pripadnika Europskih vojnih snaga (EUFOR).

Uspjeh vojnog dijela Daytonskoga sporazuma zrcali se i u kasnije uspješno provedenoj reformi obrane u BiH. Naime, Bosna i Hercegovina danas ima jedinstvene oružane snage, a pripadnici nekoć zaraćenih vojski danas zajedno sudjeluju u međunarodnim misijama, primjerice u Afganistanu.

No, “civilni dio” Daytonskoga sporazuma ostao je do danas kontroverzan, posebno spomenuti Ustav BiH, po kojem je i danas uređen život u ovoj zemlji. U Daytonu su, po Holbrookeovoj zamisli, središnjim državnim institucijama Bosne i Hercegovine dane relativno male ovlasti, a moć odlučivanja prebačena je entitetima, Republici Srpskoj i hrvatsko-muslimanskoj Federaciji BiH.

No, ovaj se model pokazao krajnje nefunkcionalnim i zapravo do danas ne omogućava Bosni i Hercegovini da bude “normalna” i stabilna država, i da bez poteškoća kroči na putu euroatlantskih integracija. Sam Holbrooke je priznao da je možda i najveća greška koju je napravio bilo priznanje i svojevrsna legalizacija Republike Srpske.

Daytonskim pregovorima prethodili su veliki vojni uspjesi hrvatskih, a kasnije i bošnjačkih snaga te NATO-ova zračna intervencija prema položajima bosanskih Srba. Srpska pozicija ovim je bila prilično poljuljana te je s obzirom na ove činjenice “priznanje” Republike Srpske možda bilo i preveliki ustupak.

Kasnijim intervencijama međunarodne zajednice, neke ovlasti su dane središnjim državnim institucijama BiH, primjerice povećan je broj ministarstava u Vijeću ministara, uspostavljen je jedinstveni sustav prikupljanja poreza i slično. No, neke intervencije pokazale su se promašenim, primjerice one bivšeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha o odlučivanju unutar Federacije BiH, što je otvorilo put slabljenju ustavno-pravne pozicije hrvatskog naroda kao jednog od tri formalno jednakopravna i konstitutivna.

Čini se da je najveća Holbrookeova greška, koju je, kako smo spomenuli, i on sam djelomično priznao, u tome što Daytonski sporazum nije koncipiran na tragu godinu i pol ranije postignutog Washingtonskog sporazuma (o Federaciji BiH) i što washingtonski model nije primijenjen na cijelu zemlju već na samo jedan njezin dio.

U BiH su tako, na dva njezina entitetska dijela, uspostavljena dva posve različita modela upravljanja što čitavu zemlju već godinama praktično čini neupravljivom i izaziva brojna nezadovoljstva, praktično svih ključnih čimbenika. “Raspakiranje” Daytona i traganje za novim modelom, međutim, pokazuje se krajnje rizičnim i osjetljivim poslom i do sada nije dalo neke osobite rezultate, što pokazuju i teškoće u pregovorima o reformi bosanskohercegovačkog Ustava.

Holbrooke je mrtav, a njegovo djelo u Bosni i Hercegovini nastavlja živjeti. No, po mnogima, i Daytonski sporazum je zapravo već godinama “klinički mrtav”. [Alenko Zornija / Vjesnik]

U obližnjoj bolnici sveučilišta George Washington podvrgnut je operaciji rekonstrukcije puknute aorte koja je trajala 21 sat, a u nedjelju je ponovo operiran, što je trajalo sedam sati. Jučer ujutro je objavljeno da je u vrlo kritičnom, ali stabilnom stanju. Na žalost, srce nije izdržalo.

Hrvatska veleposlanica u Sjedinjenim Državama Kolinda Grabar Kitarović izrazila je sućut u ime hrvatske vlade: “To su tragične vijesti i veliki gubitak za američku diplomaciju. Ja sam sinoć bila u State Departmentu gdje su se diplomatski predstavnici okupili kod državne tajnice Hillary Clinton. Nazočio je i predsjednik Obama, kao i obitelj Richarda Holbrookea. Predsjednik Obama je vrlo lijepo govorio o Richardu Holbrookeu kao čovjeku koji je dao izniman doprinos ne samo američkoj diplomaciji nego i rješavanju mnogih kriznih žarišta u svijetu. Sjećamo se i njegove uloge u Bosni i Hercegovini, čega se prisjetio i predsjednik Obama. Obitelj gospodina Holbrookea je, dok je on bio u bolnici, sve vrijeme primala poruke iz svih dijelova svijeta, posvuda gdje je Richard Holbrooke radio. Kažu da im to mnogo znači i pomaže u ovim najtežim trenutcima da znaju koliko je bio cijenjen, koliko ga se ljudi sjećaju i koliko podupiru njegovu obitelj.”

Richard Holbrooke je umro samo nekoliko sati prije obilježavanja 15. godišnjice potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, čiji je on bio glavni arhitekt, a kojim je 1995. godine okončan rat u Bosni i Hercegovini.

Diplomatsku karijeru počeo je 1962. u Južnom Vijetnamu, a sudjelovao je i na mirovnim pregovorima o završetku Vijetnamskog rata 1973. u Parizu. Bio je američki veleposlanik u Ujedinjenim narodima za vrijeme administracije Billa Clintona, veleposlanik u Njemačkoj 1993.-1994. te pomoćnik državne tajnice za europske poslove.

Početkom 2009. imenovan je posebnim američkim izaslanikom za Pakistan i Afganistan, a prije nego je odvežen u bolnicu upravo je završavao svoje izvješće o Afganistanu. [Glas Amerike]