Svemu je prethodila proslava godišnjice jednog od bosansko-hercegovačkog entiteta – Republike Srpske. I ništa u tome ne bi bilo sporno da se u Banjaluci okupio i entitetski i srbijanski politički, vjerski i kulturni vrh, da obilježi 17. godinu ustanovljenja entiteta, onako kako ga je priznao važeći bosansko-hercegovački Ustav, onaj Dejtonski. Ali ne, i domaćini i gosti okupili su se da, obilježavanjem 20. godišnjice, zapravo Karadžićevog projekta, stave potpis i pod sudski utvrđeni genocid u Srebrenici, etničko čišćenje, logore, ubijanje civila.

Preko toga nije mogao preći intelektualac i književnik Andrej Nikolaidis koji se, kroz fiktivni lik jednog Boleta, bavi problemom otpora i buđenja svijesti kod potlačenih, prevarenih i opljačkanih naroda o čemu govori u intervjuu za RSE pod nazivom “Samo klasna svijest može pobijediti nacionalno” koji je dao urednici Sabini Čabaravdić.

Sve što se dešavalo nakon objavljivanja teksta, matrica je poznata od starog Egipta, usavršena u Goebelssovo nacističko doba. Izvučeš rečenicu iz konteksta, obrneš tezu i eto te „na pravom putu“.

No vrijeme samourušavanja još je nažalost jako daleko. Najbolje to osjete misleći ljudi u BiH i Crnoj Gori. Naši su novinari pokušali na jednom mjestu napraviti presjek odnosa Beograda prema susjedima koji je, u najmanju ruku, s onu stranu dobrog ukusa i običaja.

Jasno je da se Tadićeva Srbija ne može pomiriti sa činjenicom da je izgubila Crnu Goru i Kosovo i da je, zahvaljujući Miloševićevoj politici iz 90-tih, svedena skoro na užu Srbiju, prenosi ocjene iz Sarajeva Marija Arnautović u tekstu “Srbija nastavlja Miloševićevu politiku prema BiH”

Dok službeni Beograd, akademici, crkva i mediji svoj spahijski odnos prema Bosni i Hercegovini u najvećem broju slučajeva ostvaruju preko Milorada Dodika, dotle se na prilike u Crnoj Gori uglavnom utječe preko Mitropolije SPC, mitropolita Amfilohija i političkih saveznika na terenu, piše u tekstu pod nazivom “Pritisak Beograda na Crnu Goru suptilan ali opasan” novinar Predrag Tomović.

Nakon što su joj ambicije vraćanja Kosova ili pak njegove podjele propale, Srbija je s tog fronta reterirala i ponovno sve snage uprla prema Republici Srpskoj. Deklarativno će se zvaničnici u Beogradu i dalje zalagati za suverenitet susjedne države, kao i za poštivanje Dejtonskog sporazuma, u praksi međutim činiće potpuno suprotno, navodi Iva Martinović u tekstu “Podrivanje BiH deo spoljne politike Srbije”

Pa i pored svih izbornih, dnevnopolitičkih i sličnih objašnjenja i tumačenju, pametnom se čovjeku uvijek iznova vraća ono isto pitanje: Zašto?

Kako su si ljudi iz generacije koja je slušala Azru, gledala Bergmanove i Felinijeve filmove, putovala po svijetu bez viza i ograničenja, mogli dozvoliti podjele po etničkoj i vjerskoj osnovi? Kako su si mogli dozvoliti spuštanje na nivo krvi, ognja i mača?

Očigledno je to pitanje na koje odgovor mogu dati samo oni. [Sabina Čabaravdić, Radio Slobodna Europa]

Po njegovim riječima, “ne samo Dačić, nego kompletni službeni Beograd kontinuirano negira integritet i suverenitet države BiH i podržava tezu da je RS ‘najmlađa srpska država’ koju je izrekao patrijarh SPC Irinej, na blasfemičnoj proslavi genocidne tvorevine u Banjoj Luci”.

Durakovića Dačićev potez ne čudi, jer, kao Miloševićev šegrt, već odavno “šuruje” s predsjednikom manjeg bh. entiteta, ali ga čudi i ljuti to što nitko od predstavnika aktualne vlasti BiH nije reagirao.

“Počevši od Predsjedništva, preko Ministarstava, kojekakvih ‘platformaša’, OHR-a, službi sigurnosti, svi šute, a u državu su nam ušle policijske snage druge zemlje, i to ni manje ni više nego one koja je prije 20 godina započela agresiju na BiH”, rekao je Duraković.

On uopće ne vjeruje da je bilo ikakvog pokušaja atentata u Banjoj Luci. Smatra da je riječ o velikoj predstavi načinjenoj kako bi se srbijanski inspektori nekako doveli u BiH.

Piše: Ivan Šabić | Vjesnik

Kad je prije 22 godine, prigodom obilježavanja 600. godišnjice kosovske bitke na Gazimestanu, s pozornice visoke 18 metara, Slobodan Milošević poručio: “Danas smo opet u bitkama, One nisu oružane, iako i takve još nisu isključene”, malo tko ga je shvatio dovoljno ozbiljno. Točnije, Miloševića nisu ozbiljno shvatili oni koji su mogli nešto učiniti da se izbjegne krvavi raspad Jugslavije. Kad je nepune dvije godine poslije, na jednom sastanku s predstavnicima srbijanskih općina, Milošević izjavio: “Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo”, već je bilo prekasno. U međuvremenu se odigrala “antibirokratska revolucija” koja je pomela Miloševiću nesklone strukture u Vojvodini i Crnoj Gori i sve je bilo spremno za iscrtavanje memorandumskih granica na terenu. Istina, dok su “revolucionarni” valovi rušili sve pred sobom, pripremajući teren za pokretanje trupa, pljuštale su verbalne osude iz zapadnih jugoslavenskih republika, ali nikakve ozbiljne međunarodne inicijative da se kola zaustave prije ponora nije bilo.

Ovih dana i Ivica Dačić, Miloševićev nasljednik na čelu Socijalističke partije Srbije, koji obnaša dužnosti zamjenika srbijanskog premijera i ministra policije, svečano objavljuje da oružane bitke nisu isključene. Doduše, ne na Kosovu nego za Kosovo ili barem za njegov sjeverni dio. Dačić je naime za beogradsku televiziju B92 izjavio kako “Srbija ne smije kazati da neće ratovati za Kosovo” te objasnio da je za sigurnost u regiji potrebna “ravnoteža straha”.

Istodobno se na graničnim prijelazima između Kosova i Srbije odigrava novi okršaj KFOR-a i lokalnih Srba u kojem je ozlijeđen 21 pripadnik međunarodnih snaga.

Zanimljivo je da se ni jedan ni drugi događaj ni Dačićeva izjava ni vijesti o 21 ozlijeđenom pripadniku međunarodnih snaga gotovo nigdje nisu plasirani kao vijest dana. Dačić se dan nakon gostovanja u emisiji “Hoću da znam” televizije B92 uputio u Bruxelles gdje se sastao s čitavim nizom važnih osoba, od direktorom za vanjska i vojno-politička pitanja Vijeća EU-a Roberta Coopera, europskog izaslanika za zapadni Balkan Miroslava Lajčaka i zastupnika u Europskom parlamentu Viktora Boštnara, do europskog povjerenika za proširenje Štefana Fülea, na kojima je navodno zaključeno “da je došlo do osjetnog napretka u dijalogu s Prištinom”.

A što se tiče incidenata na srpskim barikadama, u medije je dospjela tek vijest da su portugalski i mađarski vojnici iz KFOR-ova sastava tijekom noći na četvrtak pokušali ukloniti barikadu kod Zvečana, da su pri tome upotrijebili i suzavac, ali uzalud – Srbi su nakon incidenta dodatno ojačali barikadu – lokalni Srbi to im nisu dopustili. Doznaje se još da je u neuspješnoj akciji ozlijeđen 21 KFOR-ov pripadnik, među kojima dvojica teže, ali se ne zna jesu li izvukli deblji kraj u okršaju s lokalnim Srbima ili su možda nastradali u prometnoj nesreći. Čak ni sveprisutni Reuters nije u svom servisu emitirao ni jednu fotografiju s mjesta događaja čime je automatski određena sudbina ionako šture vijesti. Premda to graniči s teorijom zavjere, teško je ne pomisliti da se time nastoji ne naškoditi Beogradu uoči očekivane odluke o kandidaturi Srbije za članstvo u Europskoj uniji.

U samoj Srbiji objava spremnosti za novi rat nije naišla na opću osudu, nego je, koliko se može zaključiti iz beogradskih medija, javnost podijeljena. Dok, na primjer, potpredsjednica Demokratske stranke Jelena Trivan izjavljuje kako si “Srbija ne može priuštiti luksuz da u ratovima izgubi još jednu generaciju”, iz Srpske napredne stranke Dačićevu izjavu komentiraju riječima: “Tako se ponaša pravi državnik.” Politički analitičar Predrag Simić pak smatra da je Dačićeva izjava upućena “biračkom tijelu koje je negativno reagiralo na poruke predsjednika Borisa Tadića i ministra obrane Dragana Šutanovca da Srbija više neće ratovati”, a Goran Bogdanović, ministar za Kosovo i Metohiju, kaže da “takav Dačićev stav godi svima”, ali i da se plaši kako je riječ o “upotrebi Kosova u predizborne svrhe”.

Danas nije niti 1989., zemlje “regije” i vodeće zemlje svijeta u međuvremenu su nešto naučile, niti je Dačić Milošević pa se na njegovim mitinzima sasvim sigurno neće okupiti milijun sljedbenika, koliko ih je navodno bilo na Gazimestanu. Baratanje ratom kao opcijom međutim ipak nije nešto čime bi se trebala služiti zemlja koja tapka pred vratima Europske unije.

Slobodan Milošević “je najveći krivac za rat, a Franjo je odmah iza njega”, rekao je Mesić u intervjuu za dnevni list Press. U razgovoru za beogradski dnevnik Mesić kaže kako on, kao posljednji predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije nije imao nikakvu ulogu u njezinom razbijanju.

“Bolje da smo spriječili rat, nego što smo se upustili u ratnu ‘avanturu’. SFRJ je imao tri integrativna faktora – Tita, Savez komunista i JNA. Tito je otišao sa životne i političke scene, Savez komunista se raspao, a Armija je tražila svog sponzora. Trebalo je doći do novog političkog dogovora, ali Milošević nije želio ni federalnu ni konfederalnu SFRJ”, tvrdi Mesić.

Dodaje kako je on, kao predsjednik Predsjedništva SFRJ predložio da republike proglase samostalnost, istoga dana potpišu konfederalni sporazum i postave rok od tri do pet godina u kom bi utvrdile da li nastavljaju dalje ili svatko ide svojim putem, kao dobri susjedi. Milošević, po riječima Mesića, nije htio ništa prihvatiti i lagao je svijet da se zalaže za SFRJ, a Srbe varao tako što im je govorio: “Uzmite oružje, ‘donesite’ teritorij i svi ćemo živjeti u istoj državi”.

“Tuđman je bio uvjeren da dobar dio međunarodne zajednice podupire Miloševića. Tuđman je jednostavno bio impresioniran Miloševićem. Franjo je onda odlučio – ako Srbija može širiti svoje granice, onda bi bilo dobro tražiti da Hrvatska ostvari svoje interese u BiH. I tako je počeo rat”, navodi Mesić.

Na konstataciju novinara, vezano uz aktualne međusobne odnose Hrvatske i Srbije, kako su oni, poslije zatišja, ponovno zategnuti i narušeni, Mesić je ocijenio kako nisu, navevši da je suradnja dvije zemlje dobra, te da se razvija uzlaznom linijom, “a da će biti pojedinih izjava koje će narušavati odnose – bit će”.

“To su sve poruke u funkciji domaće politike. I u Hrvatskoj i u Srbiji zahuktava se predizborna kampanja i tako bi trebalo gledati na te otrovne strijele. Ali, ne bi to trebalo uzimati kao bilo kakvo skretanje s našeg osnovnog puta, a to je naša međunarodna suradnja i međusobna pomoć u ostvarivanju zajedničkih ciljeva. A naš najvažniji zajednički cilj je ulazak u Europsku uniju”, rekao je Mesić, te dodao kako to moraju znati i hrvatska premijerka Jadranka Kosor i srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić.

Tadić je, naime, dan ranije “najoštrije osudio” pozdrav koji je hrvatska premijerka u petak iz Knina, sa središnje proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, uputila generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, nepravomoćno osuđenim na Haaškom sudu.

Tadić je u povodu tog istupa Jadranke Kosor poručio da “nikakve predizborne kampanje i borbe za vlast ne smiju imati za cilj veličanje onih koji su počinili ratne zločine”.

Pritom je ponovio svoju tezu da je “Oluja” dovela “do stradanja nedužnih žrtava i egzodusa više od 200.000 Srba iz Krajine” i ustvrdio da premijerkina izjava ne pridonosi razvoju dobrosusjedskih odnosa i njihovu podizanju na višu razinu poslije “teških sukoba koji su se dogodili devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije i koji su za sobom ostavili veliki broj stradalih, nestalih i protjeranih sa svojih ognjišta”.

Iz ureda hrvatske premijerke uzvraćeno da će se hrvatska vlada i dalje zauzimati za “razvoj dobrosusjedskih odnosa temeljenih na načelima slobode i demokracije, te odbacivanju svakog oblika rehabilitacije ili relativizacije Miloševićeve agresorske politike”.

Posljednjeg dana Šeste međunarodne konferencije “Jedinstvo i razlike u Europi” predsjednici Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko, Hrvatske Ivan Zvonimir Čičak, Crne Gore Slobodan Franović i BiH Vera Jovanović istaknuli su da krizna zbivanja na Kosovu i BiH predstavljaju odraz velikosrpskog projekta Beograda.

Na skupu kojega je organizirao Forum Bosna navedeno je da je ovaj projekt samo prilagođen novim prilikama i prijetnja je za sve zemlje u okruženju, upozoravaju iz Helsinških odbora četiri zemlje.

“Takva politička djelovanja predstavljaju prijetnju za sve zemlje u regiji”, rekla je za Radio televizije Federacije predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko.

Njezin kolega iz Hrvatske Ivan Zvonimir Čičak optužio je međunarodnu zajednicu da je odgovorna “za nastavak politike Miloševićeva režima”, pojašnjavajući da nema vjerodostojnu politiku prema regiji.

Na međunarodnoj konferenciji u Mostaru ocijenjeno je i da Haaški sud nije ispunio zadaću u pravcu pomirenja naroda jer se u svim zemljama regije osobe osuđene za ratne zločine smatraju nacionalnim herojima.

Sud je, kako prenose beogradski elektronički mediji, donio presudu kojom je proglasio ništavnim odluke Komisije srbijanske vlade za stambena pitanja iz 1999. godine, te više ugovora između Slobodana Miloševića i srbijanske vlade o zakupu i otkupu stanova u toj kući.

Sud je, navodi se, usvajanjem tužbenog zahtjeva javnog pravobranitelja Srbije da se ugovori proglase ništavnim, dozvolio brisanje prava vlasništva nad navedenim objektom, pri čemu je također, istom presudom, kao neosnovana odbijena tužba Miloševićeve kćeri Marije.

Sudski postupak protiv Miloševićevih nasljednika počeo je krajem 2008. godine, a pokrenut je na zahtjev srbijanskoga javnog pravobranitelja koji je tražio od suda da poništi ugovor o kupnji kuće od oko 100 četvornih metara, koju je Milošević otkupio 1999. za oko 2000 njemačkih maraka, iako vrijedi stotine tisuća eura.

Država je prvotno tužila Miloševića kao potpisnika ugovora, ali je nakon njegove smrti postupak nastavljen protiv njegove supruge Mirjane Marković i djece Marije i Marka Miloševića. Oni su tuženi kao nasljednici kuće za koju država tvrdi da je nezakonito stečena, suprotno zakonu o stanovanju, jer je Milošević tada na Dedinju već bio otkupio jedan stan.

Mirjana Marković i Marko Milošević, za kojima je Srbija raspisala međunarodnu tjeralicu zbog sumnje da su 90-ih godina organizirali skupinu za krijumčarenje cigareta, dobili su izbjeglički azil u Rusiji. Marija Milošević zadnjih nekoliko godina živi u Crnoj Gori i nedostupna je srbijanskim pravosudnim tijelima.

Miloševićevi nasljednici na presudu mogu uložiti žalbu Prizivnom sudu u roku od 15 dana.

Neka se za greške odgovara, ali treba jednog dana reći da su Milošević i ljudi tog vremena napravili jedan fenomenalan posao, Dayton, koji je nama u RS dao mogućnost da gradimo svoju stabilnost i subjektivitet, koji mi uporno branimo. Taj mirovni sporazum je jedan od važnijih povijesnih dokumenata srpskog naroda.

Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik gostujući u srijedu navečer na državnoj televiziji Srbije, u emisji Svedok

“U ovoj fazi postupka svi dokazi u dovoljnoj mjeri podupiru tvrdnju da je postojao udruženi zločinački pothvat s ciljem trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva iz dijelova Hrvatske i BiH ubojstvima, deportacijama, prisilnim premještanjem i progonom”, kazao je predsjedavajući sudskog vijeća Alphons Orie na ročištu na kojem je objavljena odluka o odbijanju zahtjeva bivšeg zapovjednika jedinice za specijalne operacije srbijanske službe državne sigurnosti (SDB) Franka Simatovića, optuženog za ratne zločine u Hrvatskoj i BiH, za donošenjem oslobađajuće presude.

Pravila ICTY-ja omogućuju da optuženi, nakon što tužitelji izvedu svoje dokaze, podnesu zahtjev za odbacivanjem optužnice i objasne sudskom vijeću zbog čega misle da tužitelji nisu dokazali njihovu odgovornost. To je pravo iskoristio Simatović dok je obrana prvooptuženog bivšeg šefa srbijanske službe državne sigurnosti Jovice Stanišića kazala kako neće iznositi nikakve argumente iako misli da mu odgovornost nije dokazana.

Orie kazao kako raspravno vijeće smatra da su tužitelji iznijeli dovoljno dokaza i o ulozi Stanišića u udruženom zločinačkom pothvatu te o njegovoj vezi sa zločinima počinjenim u ime ciljeva toga pothvata i njihovim izvršiteljima.

Suđenje će biti nastavljeno 14. lipnja kada bi obrane dvojice optuženih trebale izvoditi svoje dokaze.

Tužiteljstvo tereti Stanišića i Simatovića da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uklanjanje većine nesrba iz velikih dijelova Hrvatske te BiH od 1991. do 1995. U tom pothvatu bili su uz dvojicu optuženih, bivši jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević te vođe bosanskih i hrvatskih Srba Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Milan Martić, Goran Hadžić i Milan Babić, vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj i zapovjednik paravojnih postrojbi Željko Ražnatović Arkan.

Orie je u četvrtak kazao kako dokazi poput transkripta sastanka vodstava bosanskih i hrvatskih Srba sa srbijanskim državnim i vojnim vrhom na kojem su uz Miloševića sudjelovali i Karadžić, Momčilo Perišić, Momčilo Krajišnik, Martić i Stanišić, zatim snimke njihovih telefonskih razgovora i uhvaćene pisane poruke potvrđuju postojanje zločinačkog plana u čijem je stvaranju izravno sudjelovao prvooptuženi Stanišić. A o rezultatima progona vijeće je čulo od svjedoka tužiteljstva poput ravnateljice Uprave za državnu skrb hrvatske vlade Ane Marije Radić koja je iznijela dokaze o progonu ukupno 220 tisuća Hrvata s okupiranih područja Hrvatske te demografske stručnjakinje tužiteljstva Ewe Tabeau koja je iznosila podatke o progonu nesrpskog stanovništva iz BiH, kazao je Orie.

Piše: Marijan Križić | Veritas | KTA

Od parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini prošlo je već pola godine, a čini se da se tek sada dogodio zaplet s nesagledivim posljedicama.

U pokušajima Zlatka Lagumdžije, vođe SDP-a BiH, da pod krinkom građanske BiH nametne volju većinskog naroda ostalim konstitutivnim narodima, mnogi su prepoznali politiku Slobodana Miloševića, koji je, pod istom izlikom pokušao na razvalinama Jugoslavije uspostaviti veliku Srbiju.

Amerikanci su uspjeli odgoditi konstituirajuću sjednicu Doma naroda koja se trebala održati 10. ožujka, kako bi se osiguralo da u njoj budu legitimni predstavnici i hrvatskog naroda. Međutim, nakon tjedan dana, Lagumdžija je ustrajao na svojemu konceptu kojim je napokon u potpunosti ignorirana volja hrvatskog naroda u BiH i time je, po ocjeni mnogih, izvršio državni udar i pokrenuo proces s nesagledivim posljedicama.

Kao što je Milošević svojom agresivnom, isključivom i nerazboritom politikom, uspio ujediniti Hrvate, i Lagumdžijina “građanska” politika – ujedinila je Hrvate u BiH kao nitko do sada. Što više, i ključni politički čimbenici u Hrvatskoj, pa čak i “sestrinski” SDP iz Hrvatske, uskratio je potporu miloševićevskoj politici Zlatka Lagumdžije.

Zapravo, još od listopadskih izbora u BiH, uočljiv je trend ozbiljnog i odgovornoga političkog promišljanja i djelovanja BiH-Hrvata. Prijelomna točka bio je savez i zajednički nastup dvaju HDZ-a iz BiH, koji su dobili 90-postotnu potporu hrvatskoga biračkog tijela BiH.

Lideri ovih stranaka uspjeli su nametnuti se kao ozbiljan i nezaobilazan partner u oblikovanju stabilnoga političkog ustrojstva u BiH, a što, čini se, nije ostalo nezamijećeno od strane Sjedinjenih Država, koje posljednjih mjeseci budno prate događanja oko zamršenoga gordijskog čvora ove zemlje, u čijem pokušaju raspetljavanja često nastane još veći i zamršeniji čvor.

Međutim, kako zbog svojega položaja, tako i osebujne i duge granice koja je povezuje s Hrvatskom, Bosna i Hercegovina od iznimne je važnosti za stabilnost ovog dijela Europe, od koje se očekuje da se i ona sutra uključi u ovaj najsnažniji savez suvremenoga svjetskog poretka.

Imalo upućenima je potpuno jasno da Bosna i Hercegovina nemaju budućnosti ako se bilo koji od njezinih konstitutivnih naroda nadglasavanjem, ili bilo kojim protuustavnim metodama pokuša pretvoriti u manjinu.

Apsurd je utoliko veći što su upravo BiH-Hrvati, kao najmalobrojniji narod izravno ugroženi politikom bošnjačke majorizacije, ujedno i najpouzdaniji i najodaniji vrijednostima koje njeguju euroatlantske integracije. Ova činjenica zasigurno nije nepoznata ni Sjedinjenim Državama ni drugim najvažnijim subjektima euroatlantskog saveza, samo je pitanje koliko je istaknuta i vrednovana u moru silnica i previranja kojima je premrežen suvremeni svijet.