Tko će biti čuvar jezika ako ne država kojoj je taj jezik službeni?

»Državne postaje trebale bi poštivati vrijednosti hrvatskog jezika, njima je pravilnost hrvatskoga jezika i dužnost. Tko će biti čuvar jezika ako ne država kojoj je taj jezik službeni?«, upozorila je suatorica pravopisa koji se rabi u školama, redovita profesorica Filozofskog fakulteta u Osijeku, Sanda Ham, koja je nedavno na stranicama Facebooka ostavila primamljiv demonstrativni tekstić, potaknut promjenom naziva ministarstava (zdravstvo u zdravlje, šport u sport…).

»Ne bi se smjelo događati da se kaže šefovi država, da se daje prednost riječi parlament, premijer i zbog njih potiskuje Sabor i predsjednik Vlade.

Tako se daje prednost tuđicama i šalje poruka da je tuđica bolja od naše riječi«, izjavila je Ham u intevjuu Školskim novinama.

Napominjući kako ‘običnim ljudima’ nitko nema pravo ulaziti u izričaj, Ham ističe kako privatan jezik može dopustiti uporabu »kupovine grincejga, traženje šnajdera dublje ajnere ili prigovaranju da auspuh nije naštiman. Međutim, izjavila je, trebamo biti svjesni da privatnost nestaje onoga trena kada smo pred kamerom, za govornicom, katedrom, u školskoj klupi – tada, kaže, treba govoriti javnim, biranim jezikom.

»Ne ću, grješnik i zadatci doista su samo hrvatski. Valja uzeti u obzir da se ne ću izgovara s jednim naglaskom, grješnik se izgovara s rje – kao što je u Zdravomarijo, moli za nas grješnike, a tc ili dc u zadatci ili dc u zadaci ne izgovara se. Ako gledamo samo na te tri skupine olika, pravopisi se razlikuju samo prema ne ću/neću jer u ostalim dvjema skupinama oblika Matični prvopis dopušta dvostrukosti, a Hrvatski prvopis i Hrvatski školski pravopis propisuju samo jednu od tih dvostrukosti i to onu nenovosadsku, pogrješku i zadatci«, objašnjava suatuorica školskog pravopisa.

Izvor: Vjesnik.hr

1 Comment

  1. Ljubi rode hrvatski jezik iznad svega

    To je posljedica politike uništenja hrvatskog imena, kojoj se moramo suprotstaviti svi kao jedan, ako želimo, da još živi ne nestanemo u tami poviestne zaboravi. Takovu je tragediju predosjećao već 1860. hrvatski pjesnik Petar Preradović pišući pjesmu “Rodu o jeziku” s motom Humboldta, da je “prava domovina zapravo jezik”, te u zadnjoj strofi dovikuje ove značajne rieči:

    Ljubi, rode, jezik iznad svega!
    Po njemu si sve, što jesi.
    Svoje tielo, udo svieta,
    Bus posebnog svoga cvieta.
    U naroda silnoj smjesi.
    Bez njega si bez imena,
    Bez djedova, bez unuka,
    U prošlosti sjena puka,
    U buduće niti sjena”.

    Komunistička i srbijanska despocija, koja vlada nad Hrvatima, želi uništiti najpriie hrvatsko ime, hrvatski jezik, a zatim i sam životni obstanak hrvatskog naroda. Već je Starčević rekao, da se despocije ne popravjaju nego ruše. To vriedi i danas, jer smo sviestni, da sila našega prava daje i nama pravo sile, te da obveza nage dužnosti prema Hrvatskoj mora biti jača od osobnih interesa, pa i od samog našeg života. Borba za hrvatsko ime i hrvatski jezik integralni je dio obće hrvatske borbe za slobodu i državnu nezavisnost, a u toj borbi pobjeda može biti samo na našoj strani, ali zato, svi na okup – sve za Hrvatsku!

    Prof. ANTE GAZZARI

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*