Tko može Izraelce i Palestince natjerati na mir

Veliki Izraelac i književnik Amos Oz ne očekuje da će se dva protivnika na kraju zagrliti i pomiriti uz suze. Neće biti ni medenog mjeseca. Amos Oz se nada da dvije strane više neće ratovati nego će preko crte razgraničenja navraćati jedna kod druge da bi zajednički sjele uz šalicu kave ili čaja

Piše: Fran Višnae | Vjesnik.hr

Izrael se još jednom našao pred velikom kušnjom. Na dan njegove neovisnosti preko granice su pokuljali nenaoružani civili, među njima mnogi maloljetni. Ta je taktika, slična onoj za vrijeme prve i druge intifade, za Izraelce bila neočekivana.

Mossad i druge tajne službe upozorili su izraelski državni vrh da se pripremaju granični prodori. No umjesto tenkova i hodajućih samoubojica, došle su mase ljudi s jednim jedinim ciljem: isprovocirati izraelske vojnike da žestoko zapucaju i time kompromitiraju izraelski politički i vojni vrh, jednako kao što je to učinjeno s pokušajem prodora civilnoga pomorskog konvoja za Gazu (uglavnom s turskim propalestinskim aktivistima).

Netko od izraelskih graničara prosvjednike je nazvao “dječjom vojskom” naoružanom kamenjem i praćkama. Prosvjednici su bez problema došli iz Libanona. Tamo ih je Hezbollah rado propustio, ali se nije miješao svojim snagama. Iz Gaze su “dječaci” krenuli put Izraela ravno kroz najčuvaniji granični prijelaz. No ono što je iznenadilo Izraelce bio je pokušaj prodora preko sirijske granice, do sada mirne i nadzirane kad je nešto takvo u pitanju. Benjamin Netanyahu i njegov kabinet žele preciznu procjenu: je li taj čin posljedica stanja u kojem je režim Bashara al Asada ili je riječ o nečem drugom?

Ako je točno ovo prvo, onda je to znak ili da je sirijska vlast u rasulu ili da Asad namjerno dopušta takve prekogranične demonstracije kako bi ublažio prosvjede kod kuće. Bez obzira na to što je točno, za Izrael je svaki scenarij opasan. Jer sadašnja izraelska vlada ne želi popuštati Palestincima: nema ništa od palestinske države ako Izrael prije toga ne dobije sigurnosna jamstva, a o Jeruzalemu kao svom glavnom gradu palestinska strana može samo sanjati. Tu su Izraelci složni – i aktualna vlada i oporba. Tvrde da je Jeruzalem (“Jerushalaim”) glavni grad Izraela jer je vojna sila to postigla u lipanjskom ratu 1967. godine. Da bi ga ponovo dobili, Arapi (Palestinci) za njega moraju opet ratovati.

A šestodnevni rat u lipnju 1967. godine trebao je riješiti sve izraelske geopolitičke probleme: životna jezgra oko Tel Aviva i drugih modernih gradova dobiva veću stratešku dubinu, rijeka Jordan daje dovoljno vode, a Arapi se moraju pomiriti s činjenicom da ne mogu vojno poraziti Izrael. Ratni plan koji su sastavili vodeći izraelski generali tog vremena bio je jednostavan, ali i riskantan. Izraelska vojska godinama se pripremala za takav pothvat: ratovanje na tri fronta, s tim da najprije slijedi izraelski preventivni udar za koji se mora pronaći povod.

Taj je povod dao sam Nasser kad je poduzeo blokadu Aqabskog zaljeva i jedine izraelske luke Eilat u Crvenom moru. Istodobno je na Sinaju koncentrirao vojsku od 100.000 ljudi s gotovo svim tenkovima i drugom teškom tehnikom. Većina kopnenih postrojbi postavljena je pred Izraelce bez jasnog ratnog plana. U Izraelu su dobro pazili da ne otkriju ništa od svoje stupice u koju će Nasser upasti. Egipćani do kraja moraju vjerovati da su ukupno (u tehnici i ljudstvu) toliko jači od izraelske strane da se ona neće usuditi poduzeti ništa ozbiljno.

A glavni izraelski adut bilo je ratno zrakoplovstvo. Njegovu napadačku jezgru (“vrh koplja”) činile su eskadrile lovaca-bombardera tipa mirage III. Izraelski piloti su na njih umjesto raketa zrak-zrak (kakve su Egipćani imali na svim svojim lovcima mig-21, pristiglim u njihove baze ispod čekića) ugradili automatske zrakoplovne topove. Oni su na mnogim vježbama i simulacijama zračnih bitaka spoznali da lako mogu srušiti lovce tipa mig-21 prilaženjem s leđa i pogađanjem motora i spremnika s gorivom. Na tlu je bio isti učinak. Egipćani su voljeli pokraj pisti parkirati redove blještavih letjelica kako bi pokazali svoju zračnu moć.

Miragei III, leteći nekoliko metara iznad tla, samo su trebali izrešetati prvih nekoliko migova-21. Ostali su se redom zapalili i eksplodirali jer su svi bili napunjeni gorivom i ispod krila imali postavljene i aktivirane sovjetske rakete zrak-zrak. Najprije su poraženi Egipćani (i u zračnim bazama i na Sinaju), potom Jordanci (zauzimanje starog arapskog dijela Jeruzalema i Zapadne obale), a onda je uslijedio opći napad na sirijskoj bojišnici i zauzimanje Golana.

Šestodnevni rat trebao je donijeti mir Izraelu najmanje u sljedećih deset godina. No s tom nesumnjivo velikom pobjedom, počeli su i svi problemi koje židovska država ima sve do današnjih dana. Probudili su se Palestinci, stvorena je još jača Palestinska oslobodilačka organizacija koja je i teroristički počela napadati Izrael i njegove interese. Egipat i Sirija intenzivno su obnavljali oružane snage (SSSR nije žalio sredstva i tehniku) pa je Izrael ponovo morao ratovati u listopadu 1973. godine (Jomkipurski rat) iz kojeg nije izašao kao pobjednik nalik na ratnu scenu 1967. Palestinci su stvorili jake pozicije u južnom Libanonu (tzv. Fatahland) i odatle stalno ugrožavali izraelske kibuce i naselja.

Izraelci su zbog toga u dva navrata pokrenuli velike vojne napade: 1978. i 1982. godine. PLO je izbačen iz Libanona, ali je sve njegove položaje na jugu zemlje zauzeo mnogo opasniji šijitski Hezbollah. Izraelci su s Hezbollahom više od dva desetljeća vodili mnoge krvave bitke da bi se napokon zaratili s njim u ljeto 2006. godine. Hezbollah je pokazao koliko je žilav te da može po cijelom sjevernom Izraelu tući taktičkim raketama kada god zaželi.

Uz manju prijetnju koja dolazi od Hezbollaha, Izrael se u međuvremenu suočava s velikom prijetnjom iz Irana. Od tada (pune četiri godine) gradi raketne obrambene štitove od sjevera do juga zemlje koji bi trebali biti zadovoljavajuća zaštita od iranskih raketa zemlja-zemlja. Kampanja izraelske vojske u Gazi nije mogla slomiti vojni otpor Hamasa (preostalo mu je dovoljno raketa za povremene napade na jug Izraela). Pojavile su se i još dvije nove prijetnje: što će napraviti Egipat s mirovnim sporazumom iz Camp Davida i kakva će biti politika Kaira prema Hamasu? Drugi problem je Sirija; tko će njome i kako vladati, hoće li se golemi sirijski vojni arsenal okrenuti prema Izraelu u korist Hezbollaha i Palestinaca i što će nakon svega toga učiniti Amerikanci?

Izraelsko-palestinski odnosi su ključni zbog mnogih stvari. Hamas još ne može glasno izgovoriti “prljavu riječ Izrael” (kao da je riječ o najgoroj psovki). Uobičajeni su nazivi: “cionistički stvor”, “umjetna država”, “umjetni stvor”, “umjetni monstrum”, “smetnja”, “zaraza”, “katastrofa” (nagba). U Izraelu i danas ima mnogo onih koji nikako ne uspijevaju izgovoriti jasne riječi “palestinski narod” ili “palestinska država”. Razni desničari, osobito oni iz Rusije, traže utočište u eufemizmima, pa su Palestinci “domoroci”, “arapski stanovnici zemlje”, ili još pogrdnije “arabushimi” (nešto slično kao izraz “nigeri”).

“Palestinstvo” je tijekom desetljeća samo jačalo. Svijest o svome identitetu, potreba za slobodom i neovisnom državom, došli su do stupnja kad će kako-tako ujedinjeni Palestinci (Hamas i Al Fatah) doista od Opće skupštine u rujnu ove godine tražiti priznanje svoje države mimo Vijeća sigurnosti i volje Zapada, osobito SAD-a. Tek će tada Izrael biti u nevolji. Može ga spasiti samo kakva grozna provokacija izvana, do sada neviđeni teroristički čin ili masovni juriš tisuća Palestinaca s lakim oružjem u ruci uz asistenciju drugih arapskih zemalja iz neposrednog okruženja.

Koliko god bio vojnički jak, Izrael je ranjiv u smislu kad ga netko sotonizira, proglašava nacističkom i aparthejdskom državom usred arapskog (islamskog) mora, traži da njegovi generali budu suđeni za ratne zločine i slično. Narod koji su 1933. tjerali iz Europe (Njemačke) najprije parolama “Židovi, vratite se u Palestinu”, “Prljavi čifuti, odsmrdite u Palestinu” (takvih je grafita bilo i u Poljskoj) danas, gotovo 80 godina kasnije na zidu podignutom oko izraelskih naselja, može pročitati sasvim nove grafite koji svi imaju sličnu poruku “Židovi, van iz Palestine”.

Mogu li Palestinci i njihovi arapski rođaci takvo što provesti u djelo? To bi doista bilo ravno katastrofi. Nema juriša na Izrael. On bi se branio organiziranije od grčevita koprcanja Asadova režima. Uostalom, uza se ima planetarnu silu – SAD. Nema predsjednika u Bijeloj kući koji bi se usudio zakopati glavu u pijesak ili se praviti da ne vidi da je Izrael ugrožen. Dogodilo bi se nešto suprotno: razjareni američki kongresnici krenuli bi u juriš, zapravo u žestoki pritisak na američkog predsjednika, uz prijedlog da se odjednom bombardiraju i Kairo, i Damask i Teheran.

Njihov glavni argument bio bi da Izrael nije sajgonski režim, a da je napuštanje izraelske države neviđena veleizdaja. Mudri američki predsjednik postupio bi vjerojatno ovako: pustio bi da Izrael osjeti mnogo više arapskoga gnjeva nego dosad, a onda bi ga zaštitio. Time bi Izraelci bili spremni na krupnije ustupke palestinskoj strani, uz obvezatni prestanak podizanja židovskih naselja na okupiranom dijelu Palestine.

A što ako izraelski vođe imaju tajni plan poput onog iz 1967. godine? To bi upropastilo glavnu namjeru administracije Baracka Obame – uvjeriti Palestince da izraelski Židovi žive u Izraelu zato jer ne postoji nijedna druga zemlja na svijetu koju bi Židovi mogli nazvati svojim domom. Istodobno, mnogi Izraelci moraju se potruditi da prepoznaju koliko je duboka palestinska osjećajna veza sa zemljom s koje su prognani. A mnogi Palestinci moraju se prestati pretvarati da ne uspijevaju shvatiti kolika je samo povijesna i emotivna duboka židovska vezanost uz tu istu zemlju.

Veliki Izraelac i književnik Amos Oz ne očekuje da će se dva protivnika na kraju zagrliti i pomiriti uz suze. Neće biti ni medenog mjeseca. Amos Oz se nada da dvije strane više neće ratovati nego će preko crte razgraničenja navraćati jedna kod druge da bi zajednički sjele uz šalicu kave ili čaja.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*