Trilaterala drugi put – ni s Jahorine ništa novo

Koliki je Komšić Hrvat to ne znam, ali znam da Komšić ne zna kako je biti preglasavan te kako Hrvati žive. Uostalom, kako će i znati kada ne gleda dalje od prsta pred okom, iliti ga dalje od ‘Zlajina nišana’. Dovoljno je reći da tijekom ovih pet i kusur godina nije kročio tamo gdje su većinom Hrvati

Piše: Ivan Kraljević | ABCportal.info

Britanski filozof Thomas Hobbes u Levijatanu (Leviathan), svome remek-djelu političke filozofije na jednom mjestu zapisa kako “strah za budućnost navodi ljude da istražuju uzroke stvari: jer znanje o njima čini čovjeka sposobnijim da uredi sadašnjost na svoju najveću korist“. Pažljivo čitajući iz ove Hobbesove misli da se izvući nekoliko smjernica ljudskog djelovanja i bivanja.

Zasigurno jedna od takvih se može primijeniti na uže, ali i šire, područje Bosne i Hercegovine i regije u cjelini, s posebnim naglaskom na događaje koji su zadesili narode bivše Jugoslavije. Bez obzira tko se gdje nalazio i tko bio blizu njega (Hrvat, Bošnjak, Srbin…), dobrosusjedski odnosi su itekako bitni i potrebni. Kako oni odnosi između jedne osobe s drugom, tako i odnosi između društava ili država. Samo se na takvim stavovima uvažavanja i poštivanja drugoga i drukčijega može bez straha gledati na budućnost, a sa sigurnošću ono loše ostaviti iza sebe. Kako ne bi došlo do ponavljanja nemilih scena i vraćanja u ta ne tako davna vremena prošloga ljeta na Brijunima održan je prvi neformalni sastanak današnjih državnika u regiji, hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, srbijanskog predsjednika Borisa Tadića i članova Predsjedništva BiH. Pri tome se nije radilo o smišljanju plana za neku novu Jugoslaviju, kako o tome neki krivo informirani bezrazložno lupetaju. U zajedničkoj deklaraciji nakon tog prvog sastanka predsjednici su poručili kako su odlučni nastaviti politiku pomirenja i rješavanja preostalih brojnih otvorenih pitanja nastalih kao posljedica raspada bivše zajedničke države. Tada su među primarnim pitanjima naveli podršku procesu povratka izbjeglica i raseljenih osoba, suradnju na području sigurnosti i pravosuđa, kao i sporazume o međusobnom izvršavanju sudskih odluka.

Pod pravom snježnom mećavom, uz neviđene mjere sigurnosti i pred mnoštvom novinara u petak je na Jahorini pored Sarajeva održan novi neformalni trilateralni sastanak ‘brijunske petorke‘. Za razliku od brijunske idile i ljepote plavog Jadrana prošlotjedni sastanak predsjednika Srbije i Hrvatske te članova Predsjedništva BiH održan je, kao mali kuriozitet, u strogo čuvanoj kolibi, za ovu priliku posebno uređenoj bilijar dvorani, u podrumu hotela “Termag”. Kako je potvrdio i sam Josipović nikakvih “spektakularnih rezultata” od prvog trilateralnog sastanka na Brijunima u ljeto 2011. godine nije bilo. Trilateralni sastanak na Jahorini nije donio značajnije pomake u vezi s rješavanjem međudržavnih problema, neriješenih pitanja granica ili imovinskopravnih odnosa, a ponovila su se tek puka obećanja o istim pitanjima kao i na Brijunima.

Premda nije bilo nekih značajnijih pomaka, najviše se razgovaralo o modelima procesuiranja ratnih zločina, odnosno o tome trebaju li ratni zločinci biti procesuirani u mjestima gdje sada žive ili tamo gdje su zločini počinjeni. Prema Josipovićevu prijedlogu on i njegov srbijanski kolega Tadić dogovorili su potpisivanje sporazuma o progonu ratnih zločinaca, pri čemu bi se osumnjičenima sudilo u državi gdje imaju prebivalište. Za razliku od njih, njihove bh. kolege su se ogradile budući da u ‘državi nema suglasnosti po tom pitanju’. Do ovog bilateralnog sporazuma došlo je kako se, primjerice, ne bi ponovio slučaj poput onoga hrvatskog branitelja Tihomira Purde koji je u BiH uhićen po tjeralici iz Beograda. Kako je naveo Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva BiH, država će Tužiteljstvu BiH ponuditi jednu vrstu “političkih ovlasti” da neke predmete ipak može ponuditi drugim državama ukoliko procijeni da će doći do lakšeg i efikasnijeg suđenja. Zbog čega je došlo do oprečnog stava po ovom pitanju ostaje jasno samo akterima istoga. No, iako ne priznajem Komšića kao predsjedavajućeg onog naroda koji ‘zastupa’, ovoga bih puta ostao pri njegovu stavu da se sudi prema mjestu počinjenja zločina jer bi u suprotnom zločinac po počinjenju zločina mogao prijeći u drugu državu i tamo ‘nastaviti mirno živjeti’. Naravno, ukoliko nisu regulirani ugovori koji bi onemogućavali takve nečasne radnje. Stoga zauzimam kritičan stav po tom pitanju koje smatram minusom u sličnim bilateralnim odnosima.

Među ostalim pitanjima provuklo se i pitanje o položaju Hrvata. Naravno to pitanje nije pokrenuo ‘jahorinski sanjkaš’ Komšić koji obavlja dužnost koju mu nisu dodijeli Hrvati, već Nebojša Radmanović, srpski član u Predsjedništvu BiH, koji nema dvojbe kako prava Hrvata nisu dovoljno zaštićena. Komentirajući položaj Hrvata u BiH Komšić je kazao kako je jasno da ustav BiH treba mijenjati radi bolje zaštite prava svih naroda, ali i pojedinaca, te time na najbolji način zapečatio stav današnje sarajevske politike i priče o boljitku za sve građane, pod čim se potajice aludira na građanski koncept uređenja ove bh. tvorevine. Pomalo maestralno i suznih očiju Komšić je počeo svoje priče o svome miješanom braku i brigom što mu sin, kako kaže, “nema šanse biti na mjestu gdje je on“. I sigurno je tako, jer dok ‘mali’ naraste dotad će se, akobogda, promijeniti ustav i izborni zakon koji će onemogućiti majorizaciju i preglasavanje najmalobrojnijeg naroda. Koliki je Komšić Hrvat to ne znam, ali znam da Komšić ne zna kako je biti preglasavan te kako Hrvati žive. Uostalom, kako će i znati kada ne gleda dalje od prsta pred okom, iliti ga dalje od ‘Zlajina nišana’. Dovoljno je reći da tijekom ovih pet i kusur godina nije kročio tamo gdje su većinom Hrvati. S druge strane, hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji se već pomalo učestalije zalaže za dobrobit BiH i naroda, ističe kako Hrvati moraju imati ista prava kao i ostala dva naroda u BiH, a hrvatsko pitanje se mora riješiti unutar države. Međutim i to je mlako i bez nekih konkretnih rješenja i sugestija. Nažalost, sve ostaje na riječima, a BiH ostaje bez Hrvata…

No, kako riješiti pitanje najmalobrojnijeg naroda kada je u BiH još uvijek na sceni ‘mala i zaostala primitivna tribalistička politička kultura, pa i društvo, koje ne umije iskoračiti iz plemenskih okvira‘, kako to lucidno tumači prof. Mile Lasić. I uistinu je tako. Dok se god bude živjelo u uskim krugovima ne mareći za one oko sebe, ili ukoliko bi se nastavili okupljati u klanove (kardinal Puljić) te nastavili s pričom o temeljnom narodu (reis Cerić, probošnjačka politika & co.) nema nam pomoći. Ukoliko se nastavi tako, ne samo da će se Hrvati istrijebiti, već su moguće i nove nevolje. Danas Rom, sutra Hrvat, a prekosutra već netko treći… I tako dok su naši zapadni susjedi Hrvati na korak do EU, istočni susjedi Srbi idu ka normalnoj državi, u BiH izgleda ni po tom pitanju nema suglasnosti. Možda bi najbolji odgovor bio u duhu one već poznate: Što reći? Koju poruku poslati? Kome dodijeliti BiH..? Ili će BiH biti država Hrvata, Bošnjaka ili Srba, ili je ovakve neće biti.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*