Tuga je da ovu zemlju, tako lijepu i bogatu, mnogi njezini građani ne vole

Život na balkanskoj vjetrometini, prema mnogim pokazateljima, u najkompliciranijim formama ostvaruje se u Bosni i Hercegovini. U ovoj “mrtvaji” – kako reče Meša Selimović – posljednji rat je mnogo toga “razbacao” te se narodi još uvijek traže. Zbunjenost i letargija dominiraju mentalitetima ovdašnjih stanovnika. U takvom kontekstu domovina i domoljublje različito se interpretiraju. Jedan od onih koji već dugi niz godina ponavlja kako je moguće živjeti, i s drugačijima suživjeti u ovoj zemlji, jest mons. prof. dr. Franjo Topić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak i profesor na sarajevskom Katoličkom bogoslovnim fakultetu. Premda njegovo ime i rad na mnogim stranama bivaju dočekani s negodovanjem, on često ističe da su njegovi stavovi i usmjerenje HKD Napredak istovjetni sa smjernicama Svete Stolice i stavovima Sjedinjenih Američkih Država u pogledu Bosne i Hercegovine. Zbog toga smo ga zamolili da u ozračju hodočašća na Bobovac i molitve za domovinu podjeli s nama razmišljanje o situaciji u BiH s osobitom naglaskom na pojmove “hrvatstvo” i “bosanstvo”.

Poštovani profesore, na početku ovoga razgovora, što za Vas znači domoljublje?

– Podsjećam da pojam domoljublje dolazi od riječi dom, kuća. Čovjek se rađa i živi u domu -kući, a širi dom – kuća jest domovina. Ima li išta normalnije nego da se voli svoj dom, a onda i domovina? Domoljublje znači voljeti svoju zemlju takvu kakva jest, a onda nastojati da bude bolja, bogatija; da bude bolji standard, bolja infrastruktura i povrh svega da se razvijaju tolerancija i što bolji odnosi među ljudima u istom narodu, a i između naroda.

Živimo u multietničkoj državi. Kako komentirate to da se samo Hrvati katolici svake godine mole za domovinu i odlaze na hodočašće na kraljevski grad Bobovac?

– Katolici mole za domovinu prvotno zahvaljujući Crkvi, prije svega kardinalu Puljiću i franjevcima. Hrvatska vojna i policijska komponenata to također aktivno podržavaju još od ministra Anića. Međutim, to ne obilježavaju svi Hrvati, pogotovo ne sve političke stranke. BiH je i po tome komplicirana. Neki Bošnjaci ne prihvaćaju srednjovjekovnu Bosnu jer je bila kršćanska; neke stranke ne prihvaćaju Bosnu jer bi željele da je nema. Većina srpskih stranaka razvija sustavno mržnju prema BiH, a i neke hrvatske ne znaju što bi s Bosnom. Tuga je da ovu zemlju, tako lijepu i bogatu, mnogi njezini građani ne vole.

Može li postojati nada da će jednoga dana ovo mjesto postati “oltar domovine”?

– Može, ako se nađu mudre vođe u tri naroda koje smatraju da je povijest takva kakva jest, da je ne možemo danas mijenjati i da bismo trebali, a i mogli živjeti u punoj slobodi, poštivanju različitosti, ali u harmoniziranju, a ne u prenaglašavanju različitosti.

Jesu li Hrvati prihvatili Bosnu kao svoju zemlju?

– To vi znate kao i ja. Bosni i Hercegovini se dogodila strašna stvar: ljudi ne vole svoju domovinu, a to znači ne vole svoj dom, a slijedom toga ne vole ni sebe ni svoju obitelj. Ljudima je od nekih političara nametnuto te nesvjesno ne razlikuju politički sustav od zemlje. Zbog toga neki uopće ne gledaju nijednu bh. televiziju; niti jedan Hrvat ne pjeva pjesmu o Bosni… A mi imamo žive ljude koji su promijenili pet političkih sustava, pet država. S pravom su mnogi Hrvati nezadovoljni političkim ustrojem i to treba mijenjati. No, neki nesvjesno, kroz stalna ponavljanja koja se mogu čuti od nekih protivnika ove zemlje, sve gledaju kroz politička prava, ali to je vrlo suženo gledanje na stvarnost. Osim političkih prava postoje i vjerska, gospodarska, obrazovna, kulturna itd. Druga su prava relativno dobra. Vjerska prava su zagarantirana i vjerske zajednice ih ostvaruju. što se tiče gospodarstva, tu nikad i nigdje nitko nije zadovoljan: od Italije do Njemačke, jer bi ljudi uvijek željeli imati više i živjeti bolje. Samo je pitanje koliko je to realno i moguće. Upotrijebit ću primjer Viteza gdje oko 13.000 Hrvata imaju više nepokretne imovine nego svih 100.000 Hrvata Austrije. Na kulturnom području Hrvati su vrlo aktivni. Prema nepotpunim podacima u Bosni i Hercegovini postoji 186 hrvatskih kulturnih društava, 42 Napretkove podružnice, ima 19 hrvatskih radija, tri televizije, dva dnevna lista, četiri vjerska lista itd.

Na koji način HKD Napredak živi “bosanstvo” u svom hrvatskom nacionalnom identitetu i kako “hrvatstvo” ostvaruje u bosanskom miljeu?

– Mnogi ljudi su skloni pojednostavljenim rješenjima. Nema života na polovima. Napredak je sav hrvatski, sav bosanki, sav hercegovački i sav ljudski. Mi mislimo da je to moguće pomiriti, a neki misle da je to nepomirljivo. Razlike su prirodna i božanska kategorija i svako neprihvaćanje te činjenice je neljudsko i bezbožničko. Neka mi bude dopušteno, ne radi hvale nego radi dežurnih pesimista, kazati da je Napredak sam napravio u hrvatskoj kulturi više nego svi Hrvati zapadne Europe. Svjež primjer: Prošlu nedjelju su završene Uskopaljske jeseni koje su trajale osam dana, a osim brojne publike bio je 800 izvođača.

Često ističete da Hrvati ne trebaju odlaziti odavde, no oni polako “cure”. što bi, prema Vašem mišljenju, bilo potrebno za opstanak?

– Da ostanemo na crti Vašeg prvog pitanja: prvo treba više domoljublja, ako se nešto voli ništa nije problem. Naravno, mislim od početka da se ovdje može solidno živjeti i ekonomski, a i nacionalno. Treba se osloboditi misli da ima raja na zemlji i lakog života. Pogledajte strašne dugove u kolijevci zapadne kulture – Grčkoj, pa Portugalu, pa čak španjolskoj i Italiji, a da ne govorimo o Africi, koju sve ljudi muku muče u svojoj svakodnevici.

Nerijetko ste javno prozivali hrvatske političare u BiH kako ne rade na opstanku Hrvata u Bosni. Gdje je ključ za rješenje problema? U osnivanju neke nove stranke ili kadrovskim promjenama u vrhu najjače hrvatske stranke?

– Kad bih bio konformista ne bih na ovo pitanje odgovarao. Hajde, recite mi kad je neki hrvatski visoki dužnosnik ovdje, a i u Hrvatskoj rekao nešto lijepo o Bosni? Koliko ja imam uvida, govori se stalno da ne valja, da Hrvati iseljavaju, da nemaju “hrvatskih prava”, da nema ekonomske budućnosti, te nemaju hrvatski TV kanal itd. Ispada da ovdje nema ništa hrvatskog, da nas ovdje “drugi” svakodnevno tuku… Kako neki govore, ispada da je bilo više hrvatskih i katoličkih prava u Jugoslaviji, a mi imamo punu vjersku slobodu i široko polje hrvatskih prava. A neka se političari izbore za svoja prava. Najgora posljedica “stalnog političkog pesimizma” jest da se ljudi sele u inozemstvo gdje nemaju nikakva politička prava. Većina ljudi zaboravlja da u Austriji ili u Australiji imaju građanska, ali nemaju politička prava. A u Austriji, osim hrvatskih katoličkih misija, nema gotovo ništa hrvatskog: nijedne hrvatske škole, nijednog hrvatskog radija, nijednih hrvatskih novina itd. Profesionalni pesimisti će dodati: “Pa nije isto Austrija i BiH.” Hvala na suvišnoj informaciji.

Je li radila i radili li još uvijek i Katolička crkva grešku u koracima kada obnavlja crkve (i s višemilijunskim financijskim sredstvima) a nema ljudi koji bi ih ispunili na nedjeljnim misama?

– Naravno da je dobro da se popravljaju crkve i kuće. Hvala Bogu da su se gotovo sve crkve, pa i u RS-u, obnovile. No, smatram da su ljudi najvažniji, pa onda sve ostalo. Ne trebaju nam crkve kao spomenici, ne treba nam ni katedrala ako će biti prazna. Sve nam treba, ali u funkciji ljudi. Bog je došao na ovaj svijet radi ljudi. Stoga bih rekao da je potrebno ovo činiti, a ono ne zanemarivati i obratno.

Ako pogledamo komentare u medijima kada se spomene Vaše ime možemo uočiti dvije krajnosti: jedni Vas izrazito hvale, a drugi nazivaju pogrdnim riječima. Ove negativne reakcije dolaze najviše iz južnih krajeva BiH. Gdje je korijen “problema”?

– Jedna od ružnih pojava jest podjela na bosanske i hercegovačke Hrvate. Koliko znam, takvih dubokih podjela nema među druga dva naroda. Trebalo bi se suočiti s time mirno i argumentirano. Koliko osobno imam uvid u prilike, neki na jugu smatraju da su im bosanski Hrvati smetnja za ostvarenje “trećeg entiteta”. A znate što znači smetnja – budimo jasni – ono što treba ukloniti. Tako se otprilike ljudi odnose i prema meni i Napretku. Znam da sam ja za mnoge “crvena krpa” za Bosnu, a ja sam imao najbolje prijatelje Hercegovce i imam i danas mnoge. I to je glupa, neproduktivna i pogrešna podjela. Bosna je ostala od mnogih Hrvata nevoljena zemlja, što je tužno. Ja sam bio i uvjeren sam da mi i kao Hrvati i pogotovo kao katolici možemo dobro živjet u Bosni. A “moja je politika” da nas bude što više i da što bolje živimo. A što se tiče Napretka, o njemu najbolje govore djela. Podsjećam da smo mi posljednja, prema istoku, dobro organizirana Crkva sve do Filipina. Svaki je katolik dužan učiniti sve što može da ova Crkva što bolje živi.

Katolička crkva je – kako joj i naziv kaže – sveopća te nije bitno što jedan svećenik djeluje izvan svoje matične biskupije ili što netko iz neke druge biskupije bude imenovan biskupom u nekom drugom području. U posljednje vrijeme Hercegovina je Crkvi podarila više svećenika koji su postali biskupi. S Bosnom, pak, to nije slučaj. što u tome možemo iščitati?

– Vi očito nešto iščitavate, ali o tome pitajte gospodina Nuncija i gospodu biskupe.

Na kraju, jedno osobno pitanje: kada bi igrale nogometne reprezentacije BiH i Hrvatske, za koga biste navijali?

– Zločesta je nametnuta dilema: ili BiH ili Hrvatska? Katolički princip je i-i. To znači i BiH i RH. Valjda je jasno da sam kao solidan katolik za i-i, za obje. Nema, kako rekoh, života na polovima. Ali dodat ću još nešto: rijetko je da netko ne navija za svoju zemlju. Ovo je naša zemlja i nemamo druge, a ako ne valja hajmo nešto činiti da bude bolja, ljepša… Zbog toga moram kazati da je i to jedna od gluposti koju su nam neki nametnuli – da moramo birati jedno ili drugo. Ja ne razmišljam u kategorijama ili Bosna i Hercegovina ili Hrvatska, nego i jedna i druga.

Razgovarao: Josip Vajdner | Katolički tjednik | KTA

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*