U par mjeseci iz Tomislavgrada u Europu otišlo je čak 1000 ljudi

tomislavgrad

Antoniji je 17 godina. Gimnazijalka je, no htjela bi upisati studij matematike i fizike. Voljela bi ostati u svom gradu, Tomislavgradu. Uspije li, bit će jedna od rijetkih.

S tog se područja, naime, u proteklih godinu dana iselilo oko 950 ljudi. Mnogo, ako se zna da cijelo ovo područje broji jedva petnaest tisuća ljudi. Tužno je to, pričaju nam stanovnici ovog kraja, jer nekad su u potragu za boljim životom odllazili oni što su danas očevi i djedovi, a sada su na odlazak prisiljeni njihovi sinovi i unuci.

No, stvari su se promijenile. Stanovnici Tomislavgrada (Duvnjaci, kako se još nazivaju po nekadašnjem nazivu mjesta, Duvnu), uvijek su odlazili iz svog kraja. Trbuhom za kruhom odlazili su u Njemačku ili Austriju. Tamošnji poduzetnici uvijek su ih cijenili kao vrhunske radnike. No, sada su te njemačke tvrtke počele sklapati poslove u Poljskoj pa Duvnjaci mahom grade poljske autoceste za plaću od dvije do tri tisuće eura na mjesec.

Među njima je i Branimir Čurić. Njemu su 33 godine, a u Hercegovini do danas nije uspio pronaći radno mjesto. Kad smo ga nazvali, bio je u malenom gradu Lodziju, točnije – u njegovoj okolici. Oko njega se čuju teški strojevi koji razgovor čine gotovo nemogućim.

Posao preko veze

– Sretan sam – kaže taj Duvnjak, zadovoljan što je uopće pronašao posao. Tvrdi da radi za jednu hrvatsku tvrtku čije ime nije htio otkriti, no koja je jedan od kooperanata njemačke kompanije koja gradi autoceste u Poljskoj. Kako je uopće došao u priliku raditi taj posao?

– Preko veze, dakako. Objašnjava nam da u Poljskoj zarađuje dvije do tri tisuće eura na mjesec, što mu uz plaćenu hranu i stanarinu ostavlja puno prostora za uštedu.

Čurić kaže kako ne zna koliko će dugo ostati u Poljskoj.

– Dok ne zaradim – kaže.

No, on je samo jedan od mnogih. Otkako je Hrvatska u srpnju prošle godine postala članica Europske unije, Hrvati u BiH postali su doista neobična skupina… Oni su, naime, jedini državljani EU koji žive izvan teritorija EU. Imaju hrvatske dokumente, zbog čega im je olakšano zapošljavanje u Uniji. Upravo u tome krije se objašnjenje zašto je u ovom dijelu svijeta odjednom krenuo novi val iseljavanja Hrvata u zemlje Zapada.

Branimir je pokušao pronaći posao u Duvnu. Nije mogao. Javio se svom Duvnjaku, a on mu je pomogao. Vjekovno pozitivno iskustvo koje Nijemci imaju kad su radnici s ovog područja u pitanju, isplatilo se.

– Dolazi odmah – rekao mu je, gotovo s gradilišta, budući šef.

Pogrešno je vjerovati da u Poljsku, Njemačku i Austriju odlaze samo slabo obrazovani ljudi. Arheolog, 29-godišnji Stipan Dilber, objašnjava nam kako je samo puka sreća što je pronašao posao u lokalnom muzeju.

– Svi ćemo mi otići, samo ako se stvori bilo kakva prilika – govori nam ovaj 29-godišnjak dok sjedimo za šankom kafića u Bukovici, mjestu samo nekolliko kilometara udaljenom od opjevanog Duvna. Specifično je to mjesto jer je samo odavde u proteklih mjesec dana u bolji život otišlo čak dvadeset ljudi mlađih od 35.

Otpušteno 200 ljudi

– A što mogu? Upravo se zatvorila tvornica kabela, posljednja tvornica na ovom području. Otpušteno je dvjesto ljudi. Mislite li stvarno da Duvnjaci ne vole svoj kraj i da odlaze iz zafrkancije? Vjerujte, nije lijepo ostaviti ženu i dijete i otići u strani svijet. No, što drugo – pitaju nas.

Tomislav Kovačević jedan je od bogatijih Duvnjaka. Zovu ga Ćićko. Davne 1969. emigrirao je u Njemačku, a iz nje se vratio s imovinom od 29 autobusa koji Duvnjake redovito prevoze na posao u Njemačku i natrag. Vlasnik je jedne od vjerojatno najneobičnijih autobusnih linija u Europi: Augsburg, München-Čapljina. No, te linije koje vozi tri puta na tjedan u jednom smjeru, uvijek su pune.

– Krenuo sam od nule. U Njemačkoj sam unajmljivao autobus pa ga vozio od Münchena prema Duvnu. I bilo je posla. Danas, priznajem, ima posla kao nikad više. Tužno je da je krenuo novi val iseljavanja jer smo mi, stari Duvnjaci, mislili da smo postigli nešto za našu djecu kad smo zaradili u emigraciji – govori nam Ćićko dok sjedimo u njegovu kafiću na autobusnom kolodvoru u Tomislavgradu.

Šarićev spomenik

Reporteri doista obiđu svakojaka mjesta, no još nikad nismo vidjeli da je oko autobusnog kolodvora koncentrirano ovoliko živosti. Radnje, butici, trgovine, restorani, pa čak i noćni klubovi – sve to gravitira kolodvoru s kojeg je dosad toliko Duvnjaka otišlo u bolju budućnost. Možda je zato Marijan Šarić, zastupnik Samsunga i najpoznatiji Duvnjak, baš na ovo mjesto postavio poznati “spomenik gastarbajteru”. Ta kamena skulptura prikazuje muškarca oko čijih su ramena ovješena uplakana djeca, a grli ga neutješna, ali hrabra duvanjska supruga. S tog su kolodvora, a dobro to zna Šarić, generacije Duvnjaka odlazile Ćićkovim autobusima, a natrag se vraćale s upotrebljivim devizama.

Strojarski tehničar Alfred Gegaj otišao bi u Poljsku – samo da zna kako.

– To uglavnom odlaze oni koji nekoga ondje znaju – objašnjava. No, njega njegova struka ne zanima. Igra lijevog beka desnom nogom u lokalnom nogometnom klubu Tomislav i kad bi ikako bilo moguće volio bi postati profesionalni nogometaš, pa tom linijom napustiti hercegbosansku regiju.

– Imate li koga poslati da me pogleda? Vjerujte, dat ću sve od sebe, neću vas iznevjeriti – govori.

(…)

Izvor: Jutarnji list – Kompletan članak objavljen je u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

6 Comments on U par mjeseci iz Tomislavgrada u Europu otišlo je čak 1000 ljudi

  1. Na kraju ce ostati samo zasluzni clanovi HDZ-a. Iako mislim da su pametniji medju njima vec osigurali nekretnine u Hrvatskoj. Ovaj put nam nema spasa bez drasticne promjene nacina vladanja.

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*