Umro Fadil Hadžić

Jedna od najsvestranijih osoba hrvatske kulture, Fadil Hadžić, umro je danas u 89. godini života. Rijetko tko se mogao pohvaliti tako plodnim kazališnim i filmskim opusom, kao Hadžić, čovjek koji je gotovo cijeloga svojega života upuhivao dah vedrine u sve što je radio. Smijeh koji je isporučivao u više od pola stoljeća ostat će zauvijek sačuvan u njegovim djelima, ali mnogi će pamtiti i onaj prvi trenutak kada su s njim bili suočeni – licem u lice s blagotvornim humorom.

Smijehu se rijetko tko može oduprijeti, no isto tako rijetko ga tko može dozvati. Hadžić je to mogao, znao i humoru se posvetio dozvoljavajući mu da kroz njegove ruke sipi na papir, na pozornice i na filmsku vrpcu. Hadžić je opčinjavao svojim duhovitošću, opčinjavao je svojom kreativnošću, energijom, znatiželjom i znanjem što mu je omogućilo igru s ogledalima i stvarnošću u kojima se zrcalila često puta istinitija od one kakvom se može učiniti na prvi pogled. On je znao da smijeh ne izaziva laž, već istina. A opet nije si dozvoljavao da bude grub i svakome je pružao mogućnost da pronađe svoju istinu da prepozna sebe ili nekoga u svojoj blizini i da se od srca nasmije. Hadžić je znao i što znači kritičarska oštrica i svijet oko sebe rezao je njome, ali ga je istovremeno i blažio, jer humor je i lijek i melem. Zbog toga smo ga voljeli i po tome ćemo ga pamtiti.

U “Kerempuhu”, jednom od kazališta koje je uz “Komediju” osnovao, u utorak će biti izvedena njegova posljednja predstava “Prevaranti”, a komemoracije će se u istom kazalištu održati u srijedu u 11 sati. “Prevaranti” u režiji Georgija Para njegova je 60. predstava, a praizvedena je prije manje od mjesec i pol. I iako je jedan od najplodnijih hrvatskih filmskih redatelja s 16 cjelovečernjih igranih filmova za koje je sam napisao i scenarije, Hadžić je bio više vezan uz kazalište. Djela su mu prikazivana na 70-ak pozornica širom Hrvatske i bivše Jugoslavije, što ga čini jednim od najizvođenijih hrvatskih kazališnih pisaca svih vremena.

Njegovo je ime upisano i zlatnim slovima u knjigu hrvatske animacije, koju je pokrenuo za vrijeme uredničkoga rada u satiričnom časopisu Kerempuh pri kojem je osnovao studio za crtani film, da bi ubrzo nakon toga (1951.) osnova i vodio “Duga film”, prvo hrvatsko poduzeće za proizvodnju crtanih filmova. Osnovao je potom i poduzeće “Zora film”. Filmsku karijeru započeo je 1952. godine napisavši i režiravši animirani film “Začarani dvorac u Dudincima”.

Nakon toga se posvetio dokumentarnom filmu i snimio tri dokumentarca pred kraj 50-ih godina – “Tamo kraj opasne rijeke”, “Čerga” i “Zemlja s pet kontinenata”. Doduše prvi je igrani film, ratni triler “Abeceda straha” napisao i snimio 1961. godine, a to je ostvarenje nedavno restaurirala Hrvatska kinoteka zajedno s njegovom “Drugom stranom medalje” (1965.) i “Protestom” (1967.).

Posljednji film “Zapamtite Vukovar” Hadžić je snimio 2008. godine, a filmu se vratio četiri godine ranije nakon dvadesetogodišnje stanke s filmom “Doktor ludosti”, a ubrzo su uslijedili i “Lopovi prve klase”, treći film u povratničkom dijelu karijere. Ipak daleko su veći uspjeh postigli njegovi filmovi iz 60-ih godina “Licem u lice”, “Službeni položaj”, “Protest”, “Tri sata za ljubav”, “Divlji anđeli”, a ističe se tu i “Desant na Drvar”.

Osim njih Hadžić je između ostaloga snimio i “Novinara”, a i sam je bio vrsni žurnalist, ali i urednik između ostaloga i kulturne rubrike Vjesnika. Kao glavni urednik “Vjesnika u srijedu” inicirao je da se pod pokroviteljstvom VUS-a Revija filmova u Puli pretvori u Festival jugoslavenskog igranog filma.

Osim toga Hadžić je bio osnivač i glavni urednik kulturnog tjednika “Oko”, urednik u izdavačkom poduzeću “Stvarnost”, a 50-ih je obnašao dužnost predsjednika Hrvatskog novinarskog društva (tadašnjeg Društva novinara Hrvatske).

Hadžić nije jedan od onih koje zasluženo priznanje stigne tek nakon smrti, već je svojom svestranošću i strašću prema onome što je radio i za života dobio mnoga priznanja, među kojima su i Nagrada grada Zagreba za cjelokupno stvaralaštvo još 1975. godine i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo deset godina poslije.

Slikar po akademskom obrazovanju, umjetnik po svemu ostalom, rođen je 1922. u Bileći, no cijeli je svoj radni vijek proveo u Zagrebu i u njemu će pronaći svoje počivalište. Ipak, dobri duhovi uvijek ostaju, a on je bio jedan od njih, jedan od najvećih i hrvatska kultura zauvijek će nositi njegov pečat i vedri trag i neće ga zaboraviti. [Božidar Trkulja / Vjesnik]

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*