Umro Ferdinand Takač – dobri duh slovačkih Hrvata

takac2Otišao je dobri duh slovačkih Hrvata i tkalac hrvatsko-slovačkog zajedništva i prijateljstva. Svećenik isusovac Ferdinand Takač preminuo je 6. travnja 2013. u bolnici u Bratislavi u 93. godini života, a pokopan je 10. travnja u Hrvatskom grobu u kojem je i rođen 27. lipnja 1920.

Zadušnicu u župnoj crkvi Krista Kralja i sprovod na mjesnom groblju predvodio je pomoćni bratislavski biskup Jozef Hal´ko uz sudjelovanje još dvadesetak svećenika. Hrvatsku je na sprovodu predstavljao veleposlanik u Slovačkoj Jakša Muljačić, zajedno s opunomoćenom ministricom Ankicom Vlašić. Uz mnoge Takačeve prijatelje te stanovnike Hrvatskog groba i ostalih hrvatskih sela u Slovačkoj (Devinsko Novo Selo, Čunovo i Hrvatski Jandrof), nazočni su bili i predsjednik Hrvatskog kulturnog saveza u Slovačkoj Radovan Jankovič i potpredsjednica Udruge građana hrvatske narodnosti u Češkoj Lenka Kopřivová.

Pater Ferdo Takač, kako su ga najčešće zvali u Hrvatskoj, bio je čovjek dugog, burnog i zanimljivog života, proganjan od oba totalitarizma, fašizma i komunizma, ali uvijek je ostao vjeran Katoličkoj crkvi, svojoj domovini Slovačkoj i hrvatskoj manjini u toj zemlji kojoj je s ponosom pripadao. “Radim od jutra do večeri. A što bih drugo radio kad me goni ljubav prema Isusu, hrvatskom narodu i ovim ostacima ostataka”, kazao je Takač 2007. u razgovoru s novinarima iz Hrvatske u vrijeme kada je radio na svojim autobiografskim zapisima koji su objavljeni i na slovačkom i na hrvatskom.

To su knjige “Uzničke uspomene Hrvata isusovca za komunizma u Slovačkoj” (Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Matica slovačka Zagreb i Nova stvarnost, Zagreb, 2006.), “Voljeti ljude naučio me život” (Matica slovačka Zagreb i Nova stvarnost, Zagreb, 2008.), “Život ma naučil mať ľudí rád. Väzenské spomienky slovenského Chorváta jezuitu” ( Dobrá kniha, Trnava, 2008.), “Sága môjho rodu” (Emauz, Čadca, 2009.), “Tamo daleko, daleko – od mora” (Matica slovačka Zagreb, Zagreb, 2011.) i “Tam ďaleko od mora” (Obec Chorvátsky Grob, 2012.). Velike su Takačeve zasluge za hrvatsku leksikografiju i za očuvanje jezika slovačkih Hrvata i njegovo proučavanje. Još 1999. u Zagrebu mu je objavljen “Slovačko-hrvatski rječnik” (u izdanju Školske knjige) na kojem je radio 12 godina, a 2004. “Rječnik sela Hrvatski Grob. Horvatansko-hrvatsko-slovački rječnik sa slovačko-horvatanskim i hrvatsko-horvatanskim indeksom” (suautor Mijo Lončarić, izdao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), za kojeg je građu skupljao još od mladosti. U prvom rječniku na 708 stranica obrađuje oko 50.000 riječi i fraza te donosi pregled hrvatske i slovačke gramatike, dok drugi rječnik ima 8000 natuknica i 423 stranice i nakon “Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimškog rječnika” (objavljenog 1991. na 842 stranice) najbogatiji je rječnik Hrvata izvan Hrvatske.

Ferdo Takač rodio se u seljačkoj obitelji kao drugi od četvero djece Martina Takača i supruge Justine rođene Ivčić. Slovački oblik njegova prezimena glasi Takáč, što na mađarskom znači tkalac i ako se pogleda Takačev rad na zbližavanju hrvatskog i slovačkog naroda te povezivanju Hrvata u Slovačkoj s Hrvatskom, u tome ima mnogo simbolike.

takac1

Službeni oblik Takačeva imena glasi Ferdiš jer, kako je objasnio, njegov otac nije znao za oblik Ferdinand. Bio je ponosan što jedini u Slovačkoj nosi takvo “poetsko ime”. Pučku školu pohađao je u Senecu, a gimnaziju u Bratislavi. Za vrijeme Drugog svjetskog rata kao stipendist vlade NDH studirao je pravo u Zagrebu, a u Slovačku se vratio 1944. zbog majčine smrti.

U mladosti je Takač razmišljao o političkoj karijeri. Još kao srednjoškolac zanimao se za politiku pa prvi politički govor drži u dobi od 18 godina, a potkraj rata zarobio ga je Gestapo i samo ga je Hitlerov poraz spasio od odvođenja u logor u Njemačku. Nakon rata bio je aktivan u Demokratskoj stranci i postao novinar u njezinom glasilu Čas. Pisao je članke antikomunističkog sadržaja o stanju u Čehoslovačkoj, izvještavao sa suđenja predsjedniku proosovinske slovačke države Jozefu Tisu, kao i sa suđenja četničkom vođi Draži Mihailoviću u Beogradu 1946. Te godine pisao je i o suđenju zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu (kojeg je želio i intervjuirati) i u tadašnjoj Čehoslovačkoj širio glas o njegovoj nedužnosti i lažnim optužbama. Stepinca je Takač osobno upoznao 1942. kad ga je pozvao u posjet svom rodnom Hrvatskom grobu kako bi posvetio obnovljenu župnu crkvu, što se zbog rata nije ostvarilo (tek je 1970. Hrvatski grob posjetio zagrebački pomoćni biskup Josip Salač, a 1999.

Stepinčev nasljednik Josip Bozanić), a 1998. je za Slovačku televiziju simultano prevodio Stepinčevu beatifikaciju. Nakon 1945. Takač je bio suradnik hrvatskog svećenika Stjepana Tomislava Poglajena koji je slovačke katolike organizirao u manje skupine i pripremao za nadolazeću komunističku diktaturu. Na slovački je preveo najznačajnije Poglajenovo djelo “Temeljni obrisi ljudskog poretka”.

Nakon dolaska komunista na vlast u Čehoslovačkoj 1948., nesuđeni političar Takač ulazi u Družbu Isusovu. “Već u srednjoj školi srce me vuklo u politiku, a Bog me povukao ne u borbu za samostalnu Slovačku nego za Kraljevstvo Kristovo na zemlji”, napisao je u svojim uspomenama. Kao isusovac našao se na meti komunističkog režima koji se odlučio obračunati sa slovačkim svećenstvom.

U “barbarskoj noći” 14. travnja 1950. uhapšen je zajedno s ostalim isusovcima i odveden u koncentracijski logor, gdje je radio na gradnji brane. Nakon logora zaposlio se u tvornici gume i projektnom zavodu kao knjižničar, no potajno je studirao teologiju. Za svećenika ga je 1955. tajno zaredio biskup Ján Chryzostom Korec, danas kardinal. Ponovo je uhićen i zatvoren u istu ćeliju bratislavskog zatvora gdje ga je ranije zatvorio Gestapo. Ondje je na zidu našao svoj deset godina stari zapis, stihove slovačko-češkog pjesnika Jána Kollára: “Samo je onaj zaslužio slobodu, tko zna poštovati svaku slobodu”.

“Tebe zapire svaki režim”, kazao je kasnije Takaču njegov stariji brat Jano. “A kakva je razlika med nimi?”, odgovorio mu je Ferdo Takač. U Pragu je osuđen zbog veleizdaje na osam godina zatvora, a kaznu je izdržavao radeći u rudniku ugljena i brusionici stakla. Na slobodu je pušten 1960. i do 1968. tajno je djelovao kao svećenik, radeći istodobno kao popravljač dizala u Bratislavi. To je za svećenike u Čehoslovačkoj u doba komunističkog progona Crkve bila uobičajena situacija, tako da je današnji praški nadbiskup kardinal Dominik Duka radio kao crtač u Škodi, a njegov prethodnik kardinal Miloslav Vlk kao perač prozora, i to u godinama neposredno prije Baršunaste revolucije.

U doba Praškog proljeća Takač je od 1968. do 1970. radio kao novinar u Katoličkim novinama u Bratislavi, a zatim je 18 godina bio duhovnik u samostanu časnih sestara u Slatinki. Nakon toga je do 1992. bio duhovnik u samostanu franjevki u Báču, a do 2006. djelovao je u isusovačkom centru za duhovne vježbe u Piešťanima. Posljednje godine života proveo je u isusovačkoj rezidenciji u Ivanki pri Dunaji kod Bratislave.

Sve do pada komunističkog režima Takač nije mogao posjetiti Hrvatsku za koju su ga vezale lijepe uspomene iz mladosti, a po dolasku slobode često je navraćao u Zagreb, gdje je posebno surađivao s hrvatskim isusovcima i Maticom slovačkom i objavljivao knjige. Na slovački je pak prevodio djela hrvatskih autora, uglavnom duhovnog sadržaja, ukupno 36 knjiga. Takač je 2001. dobio prvi počasni doktorat Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu, a prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman 1998. ga je zbog njegova djelovanja na području kulture i doprinosa hrvatsko-slovačkim odnosima odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

U Hrvatskoj je Takač bio doživljavan kao najistaknutiji predstavnik slovačkih Hrvata i kao simbol njihove izdržljivosti i upornosti da sačuvaju svoj identitet. Mlađim generacijama svojih sunarodnjaka, kojih prema službenim podacima ima tek 890, u nasljeđe može ostaviti svoje dvije omiljene rečenice: “Krv nije voda, a žile nisu špage” te “Sramovao bih se doći grobu svoje majke, ako bih se sramovao za svoj hrvatski jezik”. Autor prvog citata je slovački svećenik hrvatskog porijekla Ferdinand Juriga po kojem je i dobio ime, a drugoga gradišćanski Hrvat Štefan László, prvi biskup Željeznog, od 1960. do 1993.

Takač je bio jedini preostali hrvatski svećenik u Slovačkoj koji je Hrvatima slavio mise na njihovom gradišćanskohrvatskom jeziku. Do 2010. služio je mise i moravskim Hrvatima na njihovom “kiritofu” u Jevišovki u Češkoj. Tu se simbolički zatvarao Takačev životni krug – u mladosti je kao novinar pisao o progonima moravskih Hrvata iz njihovih sela, a šest desetljeća kasnije posjećivao ih je kao svećenik na njihovom godišnjem okupljanju.

Pripadao je generaciji svećenika srednje Europe koja se školovala i djelovala u vrijeme komunističkih progona i koja je tek u starosti dobila priliku za slobodno obavljanje svećeničke službe. U svoje nepune 93 godine doživio je vladavinu čak devetorice papa, među kojima je bio i njegov vršnjak blaženi Ivan Pavao II. i njegov isusovački subrat papa Franjo.

U razgovoru za Večernji list 2001. Takač je na pitanje bi li nešto promijenio u svom životu odgovorio: “Napravio bih sve isto! Ništa ne bih propustio. Kada sam stupio u Družbu Isusovu, nikada nisam bio u iskušenjima da odem, toga me Bog čuvao. Za mene vjera, narodnost i jezik idu skupa. I za vrijeme Domovinskog rata branio sam one kojima pripadam po srcu i po duši. Nije lako biti daleko. Svojedobno sam u Saboru rekao: 1550. smo otišli, a sada smo se vratili!” Ljudi koji su ga imali prilike upoznati pamtit će ga jednostavnom, ali dostojanstvenom držanju, iznimnoj fotogeničnosti, po izvrsnom pamćenju zgoda iz svog dugog života i sposobnosti da u razgovoru zahvati brojne teme, od, kako kažu njegovi slovački prijatelji, velikomoravskog kneza Svatopluka do sadašnjeg slovačkog premijera Roberta Fica.

Iako je bio svećenik, rado se sjećao svojih druženja s hrvatskim djevojkama tijekom studija u Zagrebu, ali u sjećanju su mu ipak najviše ostali blaženi Alojzije Stepinac i veliki prijatelj Slovačke i slovačkih Hrvata Josip Andrić, čije ime danas nosi glavni trg u Hrvatskom grobu.

Na tamošnjem groblju od 10. travnja 2013. počiva i najpoznatiji “Horvatan” Ferdo Takač koji je svojim zalaganjem za očuvanje identiteta slovačkih Hrvata dao golem doprinos da njegovo rodno selo ne postane “hrvatski grob” u doslovnom smislu, u kojem bi na Hrvate podsjećali samo nadgrobni spomenici.

Marijan Lipovac

Ovdje možete pogledati slovački dokumentarni film o Ferdinandu Takaču: http://www.youtube.com/watch?v=IqEcTD1nFPk

1 Comment

  1. Postovani gosp. Lipovac.
    Zahvaljujem se Vam,kao rodak iz Hrvatskoga Grobe,da ste jako ljepo napisali clanak o patru Ferdisu Takacu.Cesto sam ga posjetio u senioratu Ivanki pri Dunaji..za mene je bio velika krščanska ljudska persona.
    Hvala Vam.
    Pozdravlja Vas Vladimir Chribik

Odgovori na Vladimir Chribik Otkaži odgovor

Your email address will not be published.


*