Umro je Dragutin Haramija – predsjednik proljećarske hrvatske vlade

Haramijina vlada zapamćena kao jedna od najboljih u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata. Zalagala se za pomorsku orijentaciju Hrvatske i jedan od prioriteta bilo joj je prometno povezivanje hrvatskih krajeva, posebno Zagreba s morem. U to vrijeme počinje izgradnja autoceste Zagreb-Split, no izgrađena je jedino dionica do Karlovca

Piše: Marijan LIPOVAC

Upravo 1. prosinca 2012., na 41. godišnjicu sudbonosne sjednice u Karađorđevu objavljena je vijest o smrti posljednjeg živućeg političara koji je bio na čelu Hrvatskog proljeća. U Zagrebu je 28. studenog u 90. godini života preminuo Dragutin Haramija koji je od 1969. do 1971. bio predsjednik Izvršnog vijeća SR Hrvatske, tadašnje hrvatske vlade.

Rođen je u Čavlima 12. kolovoza 1923. u uglednoj trgovačkoj obitelji. Već s 16 godina ostao je bez oca pa je sa starijim bratom počeo uzdržavati obitelj.

Odmah na početku talijanske okupacije Hrvatskog primorja pridružio se qntifašističkoj borbi i kraj rata dočekao je u Primorsko-goranskoj diviziji. Nakon rata u Zagrebu je završio Pravni fakultet i bio upravitelj partijske škole Gradskog komiteta SKH. Od 1954. do 1963. bio je na visokim dužnostima u pravosuđu, među ostalim zamjenik okružnog i republičkog javnog tužioca, javni tužilac za Grad Zagreb i podsekretar Državnog sekretara za pravosudnu upravu. Od 1963. do 1965. bio je predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora Kotara Rijeka, a od 1965. do 1969. predsjednik Skupštine općine Rijeka. Stariji Riječani sjećaju ga se kao izvrsnog i vrlo dinamičnog gradonačelnika.

Haramija je 1969. bio kandidat za potpredsjednika Izvršnog vijeća Hrvatske, ali nakon što je Savka Dabčević Kučar došla na čelo SKH, preuzeo je njenu dužnost i postao predsjednik Izvršnog vijeća.

Haramijina vlada zapamćena kao jedna od najboljih u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata. Zalagala se za pomorsku orijentaciju Hrvatske i jedan od prioriteta bilo joj je prometno povezivanje hrvatskih krajeva, posebno Zagreba s morem. U to vrijeme počinje izgradnja autoceste Zagreb-Split, no izgrađena je jedino dionica do Karlovca, dok je od autoceste Zagreb-Rijeka izgrađena tek dionica od Orehovice do Kikovice.

O početku gradnje autocesta u Hrvatskoj Haramija je govorio u razgovoru za Vjesnik u lipnju 2005. kad su Zagreb i Split napokon povezani modernom prometnicom, koju se u doba Hrvatskog proljeća nazivalo Autocestom kralja Tomislava.

“Naše ideje su bile da se izgradi ono što smo zvali ‘hrvatski križ’. Jedna cesta tog križa, tzv. pyrnhska, ide od Nürnberga, preko Maribora i Zagreba do Splita, a druga od Budimpešte, preko Zagreba do Rijeke. Također smo razmišljali i o dvije longitudinale: tzv. autocesti ‘Bratstvo i jedinstvo’ i jadranskoj autocesti koja je danas aktualna kao jadransko-jonska autocesta. Prednost nismo davali ovoj longitudinali i autocesti ‘Bratstvo i jedinstvo’, iako je to prometnica koja je izgrađena vrlo rentabilno i ona će, kada opet bude radila punim kapacitetom, što će se dogoditi, graditi i druge ceste. Prednost smo davali pravcima prema moru. Za ‘Bratstvo i jedinstvo’ smo smatrali da ju ne moramo graditi našim sredstvima, nego da ju se može graditi na drugačiji način. Bilo je ponuda da se gradi pomoću koncesija, konkretno jadransku magistralu, ali to je odbijeno jer se nije uklapalo u ideološki model socijalizma. Kako bi kapitalistima u socijalističkoj zemlji mogli dati neku koncesiju!? Mogućnosti su postojale, ali jednostavno ih se nije htjelo koristiti. Financijske mogućnosti su bile skromne. Jedina banka na koju se moglo računati bila je Međunarodna banka za razvoj. Unutar Jugoslavije uvijek su postojala natezanja tko će više novaca povući, tko će više dobiti. Obzirom da su banke bile centralizirane u Beogradu, imali su potpuni pregled i najviše su to koristili. Za stvaranje programa izgradnje cesta i samo financiranje mislim da treba odati priznanje Savkinoj vladi jer je u zahtjevima prema Beogradu tražila da se daju sredstva Hrvatskoj. Na kraju smo dobili osam posto, za izgradnju prometnice Zagreb-Karlovac, zajedničke dionice i prema Splitu i prema Rijeci. Vlastita sredstva namicali smo kako smo znali i mogli preko banaka, a bili su raspisani i narodni zajmovi. Bilo je veliko raspoloženje u narodu za tako nešto, čak su ljudi poklanjali zemljište ne bi li se riješili pravni problemi”, kazao je Haramija koji tog lipnja 2005. ipak nije bio pozvan na svečanost obilježavanja završetka izgradnje autoceste Zagreb-Split. “Ne govorim da sam ja morao biti na otvorenju, ali obrazloženja koja su dana su neprihvatljiva. Predsjednik Vlade Sanader kaže kako su autocestu Rijeka-Zagreb gradile njegova, Račanova i Matešina vlada i bivša država. Eh, sad, bivša država je Jugoslavija, a u toj bivšoj državi je bila Republika Hrvatska. Iz svega što sam govorio je jasno da Jugoslavija tu cestu nikada ne bi gradila. Gradila ju je ondašnja Hrvatska. Na čelu te Hrvatske bilo je vodstvo Savka, Miko, Srećko Bijelić, Pero Pirker, Marko Koprtla i drugi, pa i ja. Mi smo započeli tu izgradnju. Nije mi namjera preuveličavati svoju ulogu, ali je činjenica da sam otvorio radove tu kod Lučkog kad je započela izgradnja dijela autoceste do Karlovca”, rekao je Haramija u razgovoru za tadašnji Vjesnik.

Dragutin Haramija i Savka Dabčević Kučar

Na spomenutu svečanost, održanu kod mosta preko Krke kod Skradina u ime inicijatora izgradnje autoceste bila je pozvana Savka Dabčević Kučar koja je održala i prigodan govor.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća projekti izgradnje autocesta proglašeni su nacionalističkima.

Haramijina vlada donijela je i odluku o gradnji četiri kapitalna objekta nacionalne kulture – Sveučilišne knjižnice i Povijesnog muzeja u Zagrebu, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i Muzeja sakralne umjetnosti u Zadru, ali ih nije stigla realizirati. Haramija je predvodio i prvo izaslanstvo hrvatske vlade koje je službeno posjetilo Mađarsku, prvi put nakon 1918., a kao šef vlade većinski katoličke republike (kao i njegov slovenski kolega) bio je i u državnoj delegaciji prigodom posjeta Josipa Broza Tita papi Pavlu VI. u Vatikanu u ožujku 1971.

Nakon Karađorđeva, Haramija je krajem 1971. podnio ostavku i u 49. godini je umirovljen. Politički se ponovno aktivirao 1990. kad je uz ostale suradnike iz 1971. bio jedan od čelnika Koalicije narodnog sporazuma, a u jesen 1990. bio je i među osnivačima Hrvatske narodne stranke. Posljednji ispraćaj Dragutina Haramije bit će u utorak 4. prosinca u 13.50 sati na zagrebačkom Krematoriju.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*