Vjenceslav Čižek – hrvatski Mendela

Prije deset godina, dne 25.studenog 2000., umro je u Dortmundu prof. Vjenceslav Čižek.

Rođen je 28. veljače 1929. u Boki Kotorskoj, zbog jedne je pjesme bio u Jugoslaviji osuđen na dvije godine robije, pobjegao je iz nje nakon Titova udara u Karađorđevu (slom tzv. hrvatskog proljeća), stigao u Njemačku, gdje je dobio azil i pristupio Hrvatskoj republikanskoj stranci u kojoj je bio veoma aktivan.

Uslijed toga, Udba ga je namamila u Italiju 11. studenog 1977. godine, na ispitivanju pri kojem su simulirali u nekoliko navrata čak i strijeljanje, nebi li ga zastrašili, tražili su da im otkrije “emigrantski plan o rušenju Jugoslavije”, vjerujući da taj postoji, što je, dakako, bila fantazija. No, kako kaže narod, “u strahu su velike oči”, pa je i Udba vidjela ono što nije postojalo.

Osudili su ga u Sarajevu, u kolovozu 1978. na 15 godina robije.

Čižeka nije organizacija u kojoj se je nalazio zaboravila, a u propagandističku kampanju uključila je i druge emigrantske organizacije, pa čak i švedsku organizaciju slijepaca (jer je na robiji gotovo u potpunosti oslijepio), a zainteresirala je i organizaciju Amnesty International, koja ga je proglasila osuđenikom savjesti.

Uslijed svega toga najprije mu je Jugo-satrapija smanjila kaznu od 15 na 12 godina, a zatim je na pritisak Njemačke u kojoj je prije otmice uživao pravo azila bila prisiljena pustiti ga 29. 7. 1988. na slobodu, no tek nakon što je odležao na robiji punih 11 godina.

Na novi njemački pritisak, morali su mu dozvoliti odlazak u Njemačku gdje je stigao 7. 11. 1988.

Prošli mjesec, dne 18. 11. 2010., objavljen je u sarajevskom časopisu “Slobodna Bosna”, br. 731, dio razgovora koji je Čižek imao sa upraviteljem zatvora Zenica, gdje je robijao.

Čižekovi odgovori govore sami za sebe kakav je to bio čovjek – čovjek koji sve nas Hrvate mora ispunjavati ponosom. A bio je dobra duša, koji ni mrava ne bi zgazio, dok mu je jedino oružje bilo pero – ali pero koje je širilo istinu. Istinu, koja je pokatkada snažnija od bilo kakvog oružja.

Evo što je što je izišlo u “Slobodnoj Bosni”, u feljtonu iz pera Želimira Bošnjaka:

Rijetki su ljudi u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj koji znaju nešto više o Vjenceslavu Čižeku Vijeki, hrvatskom pjesniku, dugogodišnjem političkom emigrantu i višegodišnjem robijašu u jugoslovenskim zatvorima. Rođen je u Crnoj Gori, studirao je i živio u Sarajevu, a zbog svojih političkih uvjerenja godine je proveo u zatvorima u Zenici i Sremskoj Mitrovici, te u emigraciji u Njemačkoj.

Po dolasku u Njemačku Čižek objavljuje zbirke pjesama Krvopisi predsvanuća 1989. godine i Bosonoga prašina 1994. godine. Satirične listiće pod nazivom Ljekovito trnje piše 2000. godine. Poslije njegove smrti izlaze zapisi iz tamnice pod nazivom U raljama zloduha. Iz zeničkog zatvora Čižek je izašao slijep, a u pisanju mu je pomagala supruga koja je zapisivala ono što bi joj on diktirao. Tako su ostala sačuvana njegova djela. Imao je dva brata i sestru, koja ga je redovno posjećivala u zatvoru. Jedan brat ga je posjetio u Zenici i savjetovao mu da promijeni političko ubjeđenje, Vjenceslav je to odbio nakon čega su prestali da se posjećuju. Braća su živjela u Dubrovniku.

SASTANAK SA SIMPATIJOM IZ MLADOSTI DOGOVORILA JE UDB-a

Interesantno je kako je uhapšen u Italiji. UDB-a ga je godinama tretirala kao duhovnog i intelektualnog gurua hrvatske emigracije u Zapadnoj Evropi, međutim je strahovala od njegove likvidacije. Jugoslovenska tajna policija je, međutim, doznala za jednu njegovu sarajevsku prijateljicu iz mladosti, koja je boravila u Italiji, prema kojoj je on gajio simpatije. UDB-a je dogovorila sastanak u Italiji na koji ga je trebao odvesti vozač, koji je također radio za UDB-u. Došli su u mjesto Lago di Como, a tu su ih presreli udbaši. Vozača su pustili, a Vjekoslava su uspavali i strpali u hladnjaču. Probudio se tek u Kotoru. Iz Kotora je odveden u pritvor.

On je u Podgorici uređivao list Omladinski pokret, gdje je 1955. godine objavio neke pjesme, a odbio je publikovati neke režimske članke zbog čega je morao napustititi Crnu Goru. Otišao je u Beograd. Tu ga je, kod sebe u studentsku sobu, primio pjesnik Jevrem Brković. Nakon što je pročitao njegovu pjesmu Glava

“Svatko od nas glavu da ima, s kojim to pravom.
Priznajte sami sasvim je dosta, narod s jednom glavom”

Jevrem Brković ju je odnio u policiju. Na suđenju mu je bio jedini svjedok. Kazna je bila dvije godine zatvora nakon koje je odležao u Sremskoj Mitrovici. Po izdržanoj kazni preselio se u Sarajevo.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća Čižek odlazi u emigraciju u Njemačku.

U zatvoru u Zenici kaznu su izdržavali mnogi čuveni zatvorenici (atentator na Franju Ferdinanda Vaso Čubrilović, sekretar SKOJ-a, drug Zlatko Šnajder, svećenik don Anto Baković, četnički vojvoda Vojislav Šešelj, pravoslavni episkop Varvan Nastić, brat pisca Meše Selimovića – drug Teufik Selimović, dotadašnji zamjenik ministra za zatvorske poslove, pisac Alija Nametak, pripadnik Mladih muslimana Omer Behmen, pripadnik ekstremističke organizacije Karaj Kamel bin Ali-Abu Hamza i mnogi drugi).

Vjenceslav Čižek je, poslije pomilovanja, 29. 07. 1988. godine u zatvoru u Zenici, dugo razgovarao sa upravnikom zatvora Fadilom Lipničevićem. On je magnetofonsku traku na kojoj je snimljen cijelokupni razgovor poslao u Ministarstvo pravosuđa BiH, ali je rukopis, koji je pratio tu magnetofonsku traku, sačuvan a u nastavku prenosimo najzanimljivije dijelove ovog razgovora.

Upravnik: Kakav je vaš utisak povodom pomilovanja?

Čižek: Za mene je ta odluka s jedne strane iznenađujuća, a s druge strane očekivana. Što se mene tiče, ja nikada osobno ne bih podnio molbu, nikome i ni za šta, jer sam duboko uvjeren da bi to za mene bilo ponižavajuće. Ne mislim u političkom smislu, jer ja politički ne predstavljam nešto osobito i visoko, ali poniženje kao čovjeka. Ja na kraju nisam ni došao u sukob sa ovom državom. Nisam došao u sukob zbog nekih političkih različitosti, zbog nekih programa koje sam ja imao pa mi nisu bili prihvaćeni itd. Moj bunt je prije svega ljudski. To je pobuna savjesti. Mene ni danas ne zanimaju nikakve političke špekulacije, mene zanima sudbina ljudi, vlastita sudbina. Ustao sam i odbacio sve što sam imao. Ja nisam loše živio. Imao sam dobar posao, širok krug prijatelja, mogućnost da razgledajući zbilju, živim veoma ugledno i udobno. Ali ja se s tim nisam nikada mirio. Uostalom, ja sam na robiji prvi put bio već kao student u Beogradu. Tada je zapravo načinjena temeljna rana na mojoj duši, na mojoj savjesti, jer sam ja zbog nekih pjesama bio osuđen na dvije godine. Sada sam dobio 15 godina, a te dvije su mi mnogo teže pale i mnogo su me više ozlijedile.

Ja sam u prosvjeti promijenio 5 radnih mjesta za pet godina, ne svojom voljom. Tako je bilo pa sam napustio pedagoški rad i tada sam se vratio u Sarajevo. Dobio sam posao u Republičkom sekretarijatu za kulturu. Tada sam bio sasvim ispravan, da kažem jedan činovnik, a dobivao sam i nagrade. Ja sam sa ljudima otvoren, srdačan, ne pravim nikakve razlike, neke loše, vjerske, nacionalne ili ne znam kakve druge. Za mene čovjek je čovjek, ako je čovjek i uvijek mu pristupam kao čovjeku. Ali nisam mogao više da podnosim taj bezobrazluk u Sekretarijatu. Znate, ja sam, između ostalog, kao savjetnik za kulturu, vodio fond za kinematografiju. To su društveni novci koji se daju svim filmskim kućama i pojedincima za snimanje filma. Tu je gola pljačka, znate. Tu se uzima… Nisam mogao to da podnosim. Napravio sam par šala, ali prvo sam odlučio da napustim ne samo Sekreterijat nego i domovinu. I tako sam otišao u emigraciju.

U emigraciji sam bio, vjerovatno, jedan od najaktivnijih novodošlih. Sve sam od sebe dao, sve što je išlo u prilog rušenju Jugoslavije. Bio to letak, govor, predavanje, knjiga, novina, ili bilo što.

EKSTREMNA EMIGRACIJA OKUPLJA ZLOČINCE

Upravnik: Ja bih vas zamolio da mi kažete kako to da se Vi koji volite čovjeka, opredjeljujete za te ekstremne terorističke organizacije?

Čižek: Ne, ne i ne. Za vas je osobno, možda to tako izgledalo. Sve stavljate pod jednu etiketu takozvane ekstremne organizacije. To su zablude. Dozvolite da i u vašoj partiji ima budala, prema tome i u svakoj drugoj političkoj organizaciji ima budala kojima ništa ne možete.

Upravnik: Pa kako Vi niste na to uticali?

Čižek: Nisam imao sa njima posla. Nisam ni mogao. To su tajne organizacije sa kojima ja nisam bio u doticaju.

Upravnik: Jeste li to odobravali kao čovjek?

Čižek: Ne… Nisam to odobravao zato što je to prije svega zločin, zato što strada nevino pučanstvo. Ljudi u tramvaju, u kino dvorani, bilo gdje stradaju. I to je neki vid protesta. To čujete svaki dan da se događa, pucaju na turiste, potapaju brodove, miniraju i tako… To su zločinci. U načelu su zločinci bez obzira što oni imaju iza toga, nekakvu ideju. Ne znam šta oni imaju u glavi. Stradaju nedužni ljudi. Ako se treba oružjem boriti, onda dođi, brate, pa pripucaj i zato su za mene oni Bugojanci (grupa naoružanih hrvatskih emigranata koja je početkom sedamdesetih stigla u okolinu Bugojna sa ciljem “podizanja ustanka” protiv komunističke Jugoslavije, op. a.) pravi junaci. Oni su došli. Kako i zašto, to su sada njihovi računi i proračuni. Oni su došli naoružani, znali su s kom će se sukobiti. Znači, s naoružanom silom. Ako su bili iole pametni, znali su da će u toj borbi izgubiti i da će junački pasti. To nešto znači. Sve drugo ja odbijam. (…) Moje je duboko mišljenje da se silom ništa ne postiže. Ja sam i protiv vojske. To je za mene nešto nepotrebno, skupo i zastarjelo i to svijet treba da odbaci.

Upravnik: Ali takvo je okruženje. Tu želi svak da te potčini.

Čižek: Da svijet već sazrijeva. Da je sreće pa da bude blagostanja za ovaj narod. Hrabri me što u tom i takvom gledanju ideologije, glavna komunistička, svakim danom gubi. Gubi se kao svijest, kao pamet, kao svakodnevno svjedočenje, ta karta sve manje igra. Od takve ideologije neće se više moći živjeti, neće se o njoj više ni govoriti i biti će sramota govoriti o tome. Snovi o takvom društvu se nikada ne mogu ostvariti, pogotovu se ne mogu ostvariti onima koji ne vjeruju u zakone ekonomije i zakone elementarnih ljudskih potreba, a najelementarnija ljudska potreba je sloboda. Samo slobodni ljudi mogu nešto da postignu, nešto da unaprijede, podrže. Ljudski su interesi, od kada postoji čovjek, isti svuda u svijetu. Prema tome soliti pamet i prisiljavati čovjeka da radi, za tamo neku daleku budućnost – perspektivu, to je zločin.

Upravnik: Vi ste rekli: Komuniste bi satjerali u geto, pa neka žive tamo, a mi Hrvati ćemo živjeti ovamo. Vi biste pred taj geto stavili natpis. Socijalistička samoupravna nesvrstana Jugoslavija. Jesi li ti za Jugoslaviju, jesam, evo ti kapija pa ulazi, radi i gradi. Imat ćeš tu samoupravljanje od vrha do dna. A šta ako je većina za to?

Čižek: Nema problema, provedite slobodne izbore pa ćemo vidjeti. Ako bi bila većina za to, onda mene stavite u geto. Onda sam ja budala, nepristupačan i neprimjeren, nekakav čudan čovjek, ali svi su brate za to, samo Vi, i nekolicina vas niste.

NE SMETAJU MI HRVATSKI, NEGO JUGOSLOVENSKI KOMUNISTI

Upravnik: Evo Hrvati imaju svoju Republiku. Je li im ona mala?

Čižek: Nije riječ o Hrvatskoj i ja se ne borim protiv te Hrvatske. Meni ne smetaju ni hrvatski komunisti, niti jedan, bez obzira kakav je.

Upravnik: Kako mislite hrvatski komunisti, zar ima hrvatskih i nekih drugih komunista?

Čižek: Ima, kako da nema!

Upravnik: Ako je neko komunista, onda je komunista pa bio Hrvat ili…

Čižek: Tako je bilo nekada kada se trebalo boriti… Sada više nije. Kada se komunista dočepao plaće, stana, deviza… više nije. Meni smeta jedna lažna država, apstraktna država, nasilnička država, koja nema svoj fundament, koja nema pjesničke, kulturne i ideološke osnove. To je hajdučija, država bezobrazluka, pljačke… Meni ne smetaju hrvatski komunisti jer postoji Hrvatska Republika, kakva je takva je, jednopartijska, uredu. Kada bi sutra bila Hrvatska samostalna, ta partija bi dobila najviše 10 posto na izborima i eto joj to. Na koncu, postoje komunisti i u drugim demokratskim zemljama. Vi znate da se to sve raspada, što se tiče evropskih komunista. Jedino sada ovi mladi komunisti koji hoće da prodru, to je nešto drugo. Ovi gore, na vlasti, to je sve trulo. Meni ne bi smetalo što su oni zahrđali, izlapjeli, nego što su pokvareni.

Upravnik: Kako to mislite?

Čižek: Pa deset godina raspravljaju naprimjer o članu 133. (takozvani Zakon o verbalnom deliktu, op. a.) To je pokvareno. Oni znaju da je Jugoslavija potpisala Deklaraciju o ljudskim pravima i da se ta prava moraju primijeniti u Ustavu – integralno, svaku riječ, a ne da o tome fantaziraju. Pa, to su pokvarenjaci! Riječ je o ljudskim sudbinama i treba te ljudske slobode imati i u komunizmu. A nema ih zato što ta geruzija gore, te dahije, drže vlast i ne daju je nikome. Svako živ treba da psuje državu, svuda na svijetu je treba psovati, jer nema te države koju će građani prigrliti kao majčicu rođenu. Država je sila, država je aparat prisile, ne samo po marksističkoj definiciji nego ona je to – de facto – uvijek bila. I kako ja mogu bilo kojoj državi reći nešto ili da neko meni, iako sam ja primitivac, ja ću mu skresati majku i tetku, i sve živo. I zato idem u zatvor. I još me proglašavaju nepoželjnim. To je pokvareno… Onda pitanje vjere i vjerovanja. Ma pusti ljude neka vjeruju u šta hoće i kako hoće.

STALJIN I HITLER SU BRAĆA BLIZANCI

Upravnik: Šta Vi namjeravate raditi kada izađete?

Čižek: Prvo ću pokušati liječenje, to mi je prva stvar.

Upravnik: Šta ćemo sa emigracijm i djelovanjem u njoj?

Čižek: Pa ja se u ovom smislu kako sam uključen ranije sigurno neću pojavljivati. Možda tek kao član neke organizacije. Da li ću se baviti publicistikom, to ne znam, jer za to treba imati financijskih i drugih sredstava, jedino ako mi tetka CIA što kane, onda bih mogao… Izdavati novine, časopise i slično bez novaca ne ide. Nastojat ću da objavim svoje pjesme. To mi je glavni zadatak.

Upravnik: Jeste li ih upamtili i koliko ih imate?

Čižek: Pa dosta. Samo sam dorađivao postojeće. Imam ja i neke druge koncepcije, pisaću o dojmovima u zatvoru, o samoći u ljudima, o ljudskim sudbinama, o vlastitoj tragediji. O događajima u društvu: izmetnula se jedna naopačina, povijest je porodila jedno zlo, a to zlo je iskrenulo ljude, upropastilo im duhove, upropastilo im živote. Htjelo je od ljudi da učini neljude. To se može vidjeti ako se dobro analizira komunizam. Mislim da sve to što je objavljeno u tisku, ili u književnosti kao živi govor, uvjerenje ili ispovijest, treba sakupiti i objaviti kako bi to postalo opomena za dalje naraštaje. Tu smatram da treba jednako gledati na fašizam i komunizam, na Hitlera i fašističku ideologiju i na Staljina i staljinizam jer to su samo dva brata blizanca. To treba da bude posljednja opomena ljudima šta im se može dogoditi.

Upravnik: Molio bih vas da razgovaramo malo o KPD-u Zenica.

Čižek: Svaki čovjek doživljava zatvor na svoj način. Ovaj KPD je jedna kompilacija između logora i zatvora, jer sam ambijent je logorski. Tu su zidovi, električna žica, karaule, stražari, psi itd. To je okrilje. Unutra je sve na jednu gomilu stavljeno, ništa nije dovoljno razabrano, tako da se tu razne generacije nalaze zajedno. Stariji i mlađi, zločinci i džepari, politički i… To je jedno mjesto u kome je čovjeku teško opstati ukoliko nije elastičan. Tu mu prijete stalne opasnosti jer su tu tuče, razmjerice, krađe. To posebno politički teško doživljavaju. Ja sam to jako teško doživio. Ja sam svjesan da me ovi što me čuvaju tretiraju kao i sve ostale, a to je najveća greška ovoga pravosuđa, pa i zakona. Ta služba kojoj ti ljudi pripadaju nas političare gledaju kao kriminalce.

Upravnik: Meni su rekli da ste Vi napisali “vaših 10 zapovijesti”.

Čižek: Nisam, tako ih je Zgonjanin (Duško Zgonjanin, ministar policije BiH) proglasio.To je bila tek skica za jedan letak koji je trebalo dati hrvatskoj mladeži. Sve što sam stavio na papir, ja se nadam da će biti iskreno, a koliko će to biti i pametno, to je drugo pitanje. Eto moja prva zapovijest je: Ko god bude napadao Jugoslaviju, ti je nećeš braniti.

Upravnik: Kako ne treba braniti svoju domovinu?

Čižek: Jugoslavija nije ničija domovina. Jugoslavija je jedno državno strašilo, jedno državno čudovište koje ne treba braniti. Još bih još nešto o uslovima u zatvoru. Eto tamo na razglasu sjedi neka budala koja po čitav dan pušta neku antimuziku. To je teror nad svim ljudima. Neki medvjedi pjevaju antimuziku. Ta muzika nije ništa do sramota za jednu Bosnu i Hercegovinu, koja je najbogatija narodnim melosom, počev od onog turskog pa do onog Kiseljak, Kiseljak. Tu muziku može svaki čovjek na ovoj zemlji slušati bez obzira da li razumije jezik ili ne. Postave tamo neke zidne novine u kojima pišu Živio drug Tito i u kojima postavljaju iste tekstove četrdeset godina. Drug Tito jaše na čelu kolone. To je izraz primitivizma i tu nešto u najmanju ruku nije u skladu. Vi ste uveli samoupravljanje i ovdje, na robiji. Pa to može samo izopačeni um da izvede! Ideja samoupravljanja koja nije samo komunistička, koja je ljudska, evropska, socijalistička i francuska ako baš hoćete, to je nešto tako visoko i tako uzvišeno. To se ne može provoditi u zatvoru. Nju mogu provoditi samo slobodni ljudi. I to kroz rasprave. U zatvoru je to rasprava o krpi, metli i ko je koga nagazio. Gluposti. U zatvor treba da dolazi svećenik jer su duše u pitanju. Ako to ne može, treba dozvoliti osuđenicima da idu na misu u grad, jer oni na to imaju pravo po Ustavu i ne može mu sada jedan niži zakon, propis ili kućni red to zabraniti. Ovi pogoni u kojima radimo, metalski pogoni, tu treba da se odvija neka kućna radinost, a u ovim pogonima ljudi se truju, povređuju i ginu. Nama u zatvor dolaze neki divlji pjevači. Bolje bi bilo te novce utošiti na neko zeničko kazalište, da ljudi vide pravu predstavu, glumce, a ne tamo neke gulaimfere kako se deru. U zatvoru bi se trebalo da propagira fina glazba, ozbiljna i narodna, pa i zabavna, ali ne trt… trt. Ko to dozvoljava. Kakav je to primitivizam. Nema teorije da čujemo lijepu muziku, valcer ili sl. Ovdje samo ide. Pobjegla mi, … držite je … ne mogu bez nje… Ja sam za ovih deset godina u zatvoru mnogo toga naučio. Ja sam za ovo vrijeme imao cijelu Bosnu pred sobom. Stotine i hiljade ljudi su prodefilovale pored mene. Ja znam šta je Bosna. Ja sam zaključio da ljudi malo šta znaju, ne zato što nisu išli u školu, nego što su išli u lošu školu. Ljudi su strašljivci, udvorice, pretvorice, ali ja ih i takve volim. I Bosnu ja volim.

Upravnik: Vjerujte da sam u jednom momentu posumnjao da ćete prihvatiti pomilovanje. Vjerovao sam da ćete reći: Ja neću napolje.

Čižek: Ja sam o tome dugo razmišljao, a šta biste uradili da se to recimo desilo?

Upravnik: Pa istjerao bih vas, na ulicu, iz zatvora.

(…)

Upravnik: Da Bosnu pocijepamo?

Čižek: Ne znam. I Bosna ima pravo da bude država. Jeste ona višenacionalna, ali Bosancima to nije bitno. Bitno je da nemaju onu gore kapu (misli na saveznu vlast u Beogradu). Bosna se ne može dati ni jednoj nacionalnoj skupini. Nemoguće je to, ona je jedinstvena, a može da opstane pa da bude još šarenija. Odozgo nama kaplje otrov na glavu.

JUGOSLAVIJA MALTRETIRA HRVATE, PLJAČKA SLOVENCE, “SILUJE” ALBANCE

Upravnik: A gdje ćete boraviti kada izađete, u Jugoslaviji ili Njemačkoj?

Čižek: Ne znam, gdje budu bolji uvjeti. Sve što se događalo na ovim našim prostorima je tragično. Ja sam svoj dosadašnji život dao za te pozitivne promjene. Nešto mi je uspjelo ali nešto nije, a nešto će mi tek uspjeti. Na ovim prostorima kod ljudi ima nekih strahova koji nisu objektivno izazvani. Ljudi se lako proglašavaju neprijateljima, a da to ustvari nisu. Ovi južnoslovenski narodi, i kao Sloveni i kao Južnjaci, nisu gori od drugih evropskih naroda, ni po svojoj tradiciji, ni po svojim mentalnim svojstvima, ni po zemlji koju posjeduju, ni po položaju koji im pripada, oni čak imaju i nekih prednosti, a žive bijedno, a još im se sprema gora bijeda. Onaj koji je do toga doveo je pravi zločinac. To oni svjesno rade, svjesno upropaštavaju vlastiti narod. Treba razbiti, pa uhapsiti tu rulju. Ja mislim da treba pet ljudi poslati na robiju. Eto vidite ovo u novinama. Pet ministara pošlo u Centralnu Afriku da pusti jednu trafo-stanicu u pogon. Više košta njihovo putovanje i boravak tamo od te trafo-stanice. Ali narod to trpi. Ja na to moram reagirati i kao osuđenik ali i kao građanin. To u Parizu, Londonu, Beču, su državnički poslovi i tu treba poslati pet ministara pa i cijelu Vladu, a ne u Kongo, da otvori trafo-stanicu. Zašto ide Mikulić kod Kohla kada mu zapne? Zato što je Njemačka najviše zainteresirana za napredak Juge, zbog svoga kapitala, eto zato će on njega da primi. Pola ove industrije jugoslavenske i bosanske radi za Nijemce. Gore ima još 300.000 naših ljudi koji rade. Eto njenog interesa. Zato je Kohl konstruktivan. Vi znate da je on konzervativac, ali i klerikalac. On radi svoj posao kako treba. Dok ovi naši političari tako ne počnu da rade ništa od njih. Ma pametni su ovi Slovenci. Eto oni traže da se ukine Savezni fond za nerazvijene. Što da ja dajem tebi? Kažu, ti si moj brat. Ma čekaj, gdje Slovenac može biti brat Šiptaru ili Srbinu? To nikada nije bilo i nikada neće biti bez obzira što ste se Vi i vama slični trudili da tako bude. Neće Slovenac da mu da, kao bratu, novac da on iz toga fonda napravi 200 vikendica u Neumu. Pazi ovo. Siluju se ti Šiptari da žive u Jugoslaviji. Kako će oni pjevati Hej Sloveni kada nisu Sloveni? Pa to je komedija…

1 Comment

  1. BILO MI JE VRLO DRAGO PROCITATI OVAJ RAZGOVOR MOGA
    DOBROGA DRUGARA VJENCESLAVA CIZEKA , SA KOJIM SAM
    BIO NA ISTOJ GRUPI NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U SARAJEVU…VJEKO JE I NA FAKULTETU BIO POSEBAN , ALI
    VRLO OMILJEN . MISLIM DA JE ROBIJAO BEZ IKAKVOG
    RAZLOGA , JER JE TE MISLI IZRAZAVAO I NA FAKULTETU-
    MOZDA SAMO MALO NA DRUGI NACIN .ZAO MI GA JE ZAISTA !
    BIO JE DOBAR COVJEK , PRIMJERAN DRUG I NEZABORAVAN
    INTELEKTUALNI ERUDITA !NIKADA NISMO MISLILI DA CE TAKO
    ZAVRSITI !..NJEGA POLITIKA , ZAISTA , NIKADA NIJE ZANIMALA !BIO JE SAMO PRIMJERAN KRITICAR DRUSTVA U
    KOME JE ZIVIO !TAKAV JE OSTAO U MOJIM USPOMENAMA .

Odgovori na ANTE GRANIC Otkaži odgovor

Your email address will not be published.


*