Iz Saraj'va se ne vidi Bosna

kt-2010-15 “Zbogom Bosno, odoh u Saraj’vo”, tako su ljudi još i prije rata, što kroz šalu, a što ozbiljno izražavali posebnost glavnog bh. grada u odnosu na ostatak Bosne (podrazumijevajući, ali izostavljajući i ono Hercegovine). Sarajevo je, dakle, u percepciji ljudi predstavljao svijet za sebe. U bivšoj je državi – uz Dubrovnik – prema mnogima, bio vodeća kulturna prijestolnica. Iz njega su ljusku vlastite anonimnosti probijali brojni glazbenici, sportaši, glumci, umjetnici i raznorazne pametne, a kasnije poznate glave. Dane svoje svjetske slave doživio je 1984. kada se, čaršijski kazano, “vas dunjaluk” skupio na Olimpijadu. Tada je Sarajevo bilo mjesto sportskog nadmetanja i druženja koje je svoje gostoprimstvo pokazalo svijetu. No samo nepunih osam godina poslije, iz tog su istog grada slike užasa rata obišle svijet. Nekoć simbol suživota u različitosti postao je simbol sukoba različitosti i dominacije ljudskog ludila. Ponovno su se jata novinara i fotoreportera sletila u njega. Oni su poistovjetili grad sa cijelom državom i ono što se nije dogodilo u njemu, za mnoge je bilo, kao da se uopće nije ni dogodilo. Sličan dojam se stječe i nakon rata. Gradska poslijeratna šminka upućuje na to kako je u ovoj zemlji ponovno sve normalno i kako su ljudi okrenuti demokratskim načelima jednakopravnosti i multikulturalnosti. No, što govori svakodnevica izvan Sarajeva?
Da bi se to sagledalo čovjek svoje “opanke“ mora usmjeriti izvan grada. A čim se krene u neka periferna mjesta prvi znak nečeg drugačijeg jesu prometnice: izrovane i neočišćene (čast izuzecima). Osim toga, također je simptomatično uočiti činjenicu da se u Bosni s kilometrima udaljavanja od Sarajeva smanjuje i broj ženskih osoba za upravljačem automobila, a povećava mogućnost usporavanja prometa zbog traktora ili zaprežnih kola na cesti. Razlog prvoga vjerojatno bi trebalo tražiti u još uvijek naglašenom patrijarhalnom sustavu u ruralnim područjima gdje je žena „privezana“ za kuću, a muškarac je taj koji ima pravo i obavezu privređivati za obitelj. Na drugu, pak, činjenicu utječe životna nužda obrađivanja zemlje, ali i navike ljudi kojima nije jasno kako to da će svojim traktorom najedanput nekomu u svome selu – koje je postalo gradić – smetati. Osim toga, provincijski gradovi zatvaraju svoja vrata ne tako kasno kao Sarajevo u kojem se mlade na ulici i kafićima može vidjeti do ranih jutarnjih sati.
Ali sve ovo još uvijek ne bi bilo dovoljno za ustvrditi da se iz Sarajeva uistinu ne vidi Bosna i njezini problemi, kada ne bi bilo pokazatelja drugačijeg životnog konteksta. O njemu bi svaki od tri konstitutivna naroda mogao ispričati svoju priču u kojoj bi dodirne točke bile: iskustvo omalovažavanja, uskraćivanja prava i osjećaj građanina drugog reda. U manjim se sredinama, nadalje, jasnije vide ratni ožiljci – kako fizički tako i oni duševni. Uočljivija je podijeljenost po nacionalnom i vjerskom ključu koja govori o zaostalosti i jednoumlju. Sve to ukazuje koliko je ova zemlja daleko od europskih standarda demokracije i pluralnog društva. To je jedan od razloga zašto se oni koji imaju kamo otići odlučuju potražiti negdje drugdje bolju perspektivu za svoju djecu. Tako, prema podacima dobivenih od župnika na osnovu blagoslova obitelji u Vrhbosanskoj je nadbiskupiji u 2008. bilo 204.060 katolika, a posljednje statistike govore o 198.129. Sličan je trend i u Banjolučkoj biskupiji gdje je u istom razdoblju bilo 37.797, odnosno 37.104 katolika.
Premda u poslijeratnom Sarajevu, neki će reći, džamije niču kao gljive poslije kiše; u mesnicama nema svinjetine; događaju se povremeni napadi na nemuslimanske vjerske objekte, ipak se ne može kazati kako u glavnom bh. gradu vlada vjerska netrpeljivost i besperspektivnost zbog nacionalne isključivosti. Budući da sve vrvi od stranih predstavnika koječega, slobodno možemo konstatirati da je u Sarajevu Europa nadomak ruke i puno drugačije se doživljava radikalizam, bilo koje vrste, nego u drugim dijelovima zemlje. Zbog svega toga, neupućeni turist može pomisliti kako je Bosna jedna sasvim solidna zemlja s uobičajenim problemima, ali da bi se Bosnu i Hercegovinu vidjelo treba izići iz Sarajeva jer brda ušminkane svakodnevice ne daju vidjeti sve izazove nizbrdica i uzbrdica krute stvarnosti. [Piše: Josip Vajdner / Katolički tjednik / KTA]

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*