Zašto Tuđman nije želio pripajanje Herceg-Bosne Hrvatskoj

Dolazak predsjednika Ive Josipovića u BiH i njegovo iskreno žaljenje zbog ratnih događanja u BiH, u čiji kontekst je doveo i tadašnje državno vodstvo Republike Hrvatske, ponovno je uzburkalo duhove. Bošnjačka većina isto je shvatila kao ispriku, što je bilo temeljem za ponovne, lako “pitke”, teze o namjeri tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana za pripajanjem Herceg Bosne Hrvatskoj. No, zašto ni do danas, unatoč svim negiranjima, kod bošnjačke većine, a dobrim dijelom i kod samih Hrvata u BiH i RH, na plodno tlo nije naišla činjenica da Tuđman nikada zapravo nije namjeravao dijeliti BiH?

Izetbegovićeva ponuda
Miomir Žužul bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske, tijekom svjedočenja na suđenju šestorici bivših političkih i vojnih lidera Herceg Bosne i HVO-a u Haagu, kazao je da je predsjednik R BiH, Alija Izetbegović, u jednoj od pauza oko mirovnih pregovora u Ženevi Tuđmanu otvoreno nudio pripajanje zapadne Hercegovine Hrvatskoj i to nakon što je tadašnji srpski predstavnik Momčilo Krajišnik “prostački” izvrijeđao.

Tuđman je, njegovu ponudu odbio, što mogu potvrditi i drugi svjedoci, a ne samo Žužul. Tuđman je ponudu odbio izjavivši da to neće riješiti “ni krizu u BiH ni položaj hrvatskog naroda u toj zemlji”. Međutim, ovom događaju nikada nije pridavana velika važnost. Također, dobrim poznavateljima tadašnjih zbivanja jasno je da bi eventualno pripajanje zapadne Hercegovine Hrvatskoj značilo i “zeleno svjetlo” za logičan zahtjev srpske strane za pripajanjem SAO Krajine Srbiji, na što Tuđman, očekivano, nikad ne bi pristao. Ipak, što je učinio Tuđman i zašto nije želio pripajanje zapadne Hercegovine Hrvatskoj, iako je to neostvarena želja dobrog dijela hrvatskog pučanstva u BiH?

Tuđmanova strategija: Spriječiti iseljavanje Hrvata iz BiH
Naime, kao visoki časnik nekadašnje JNA i odličan strateg, Tuđman se poslužio tzv. strategijom obmane vlastita naroda i to u pozitivnom smislu, kako bi realizirao željenu doktrinu – ravnopravnost i opstanak Hrvata u BiH te tako izbjegao nejedinstvo hrvatskog naroda, a koje se upravo sada događa.

“Da se Hrvatima u BiH na početku dalo do znanja da područje gdje su oni većinski naseljeni nikada neće biti u sastavu Hrvatske, zar bi itko ostao u BiH i branio je? Danas ih u BiH, gdje im je broj ionako prepolovljen, ne bi bilo niti četvrtina od nekadašnjeg broja”, pojasnio je za Republiku jedan visoki časnik hrvatske vojske, najviše vojne izobrazbe i jedan od nekadašnjih najbližih Tuđmanovih suradnika.

Prema Tuđmanovoj zamisli, Hrvati u BiH trebali su osigurati svoju opstojnost i konstitutivnost diplomatsko-političko-vojnim putem. Nakon Woshingtonskog i Daytonskog sporazuma, a posebno nakon integriranja tri vojske u OS BiH, isto nije bilo vojno moguće. Nakon što su sve tri nekadašnje vojne opcije u BiH, HVO, Armija RBiH i Vojska RS, postale Oružane snage BiH.

Daytonskim sporazumom, sporazumom koji je u BiH zaustavio rat, a Srbima dao ekskluzivitet nad ostala dva naroda u vidu Republike Srpske, počela je silazna putanja za Hrvate u BiH. Također, Hrvati danas sve više gube i ostale dvije mogućnosti za svoju jaču afirmaciju kao najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda. Sve češće “gube bitku” na diplomatskim i političkim poljima što dodatno “ima uspjeha” ne zbog brojnosti hrvatskih političkih opcija, već očiglednog nedostatka zajedničke političke vizije hrvatskih lidera za narod koji predstavljaju, što obilato koriste i bošnjačka i srpska politička elita.

Krah Hrvata u BiH
Sve navedeno bh. Hrvate vodi na put bez povratka i jedan on najtežih položaja u njihovoj povijesti, u zemlji koja im je domovina – statusu nacionalne manjine. Tako težak položaj Hrvati nisu imali ni za vrijeme bivše Jugoslavije. Očigledno je da dosadašnji najjači hrvatski lideri, zbog nedostatka iskustva, neznanja ili podložnosti utjecajima pojedinih međunarodnih politika, nisu imali dugoročnu strategiju za svoj narod u BiH, niti je sada imaju.

No, 20 godina nakon prvih naznaka “otvaranja Pandorinog kovčega”, raspada Jugoslavije, Hrvati su opstali, ali neravnopravni i nesigurni u svoju budućnost, odnosno, ne vide trajno pravedno političko rješenje u BiH. Bez doktrine, bez strategije, bez nacionalne politike, bez sigurnosti, bez političkog autoriteta, javlja se potreba za pomlađivanjem političkih garnitura ljudima koji nisu opterećeni ratom, osobnim i skupnim interesima, koji će donijeti Hrvatima nadu za budućnost u Bosni i Hercegovini i dugoročno raditi na ostvarenju opstojnosti i ravnopravnosti hrvatskoga naroda u BiH. No, imaju li uopće Hrvati pomladak koji je spreman preuzeti kormilo hrvatske politike u BiH? [Republika]

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*