Zašto vlastima u Derventi smeta zvonjava zvona na katoličkoj crkvi?

Derventski župnik Filip Maršić uputio je pisanu rekaciju na nesitine iznesene u nekim medijima. Tekst reakciju kojom župnik demantira tvrdnje da je zbog zvonjenja zvona na katoličkoj crkvi u Derventi morao biti odgođen parastos poginulim srpskim vojnicima prenosimo u cijelosti:

Nakon što su pojedini mediji objavili neistine u vezi sa zvonjenjem zvona na katoličkoj crkvi sv. Jurja u Derventi, 28. 8. 2011., osjećam se dužnim kao župnik ove župne zajednice demantirati ove neistine usmjerene protiv istinskog suživota i tolerancije u gradu Derventi u kojem djelujem već više godina i kojeg osjećam i svojim gradom. Televizija BN i Alternativna televizija u svom dnevniku od 28. 8., te “Derventski list” od 1. 9. izvijestili su svoje gledatelje i čitatelje da je “služenje parastosa poginulim srpskim borcima u Derventi, povodom slave opštine moralo da bude odloženo oko 15 minuta, jer je zvono s katoličke crkve toliko odjekivalo da je stvaralo jaku buku”. Vijest je prenijelo i nekoliko portala navodeći kao izvor Srnu i Nezavisne novine. Mnogi su prenijeli i izjavu derventskog općinskog nečelnika kako “ovo nije prvi put da katolički župnik vrijeđa Srbe iz Dervente” te da su o tome “obavijestili velikodostojnike u Sarajevu”.

Na iznesene neistine odgovaram kako slijedi:

1. Zvona sa zvonika katoličke crkve sv. Jurja u Derventi zvone svake nedjelje u isto vrijeme i jednako dugo pa su tako zvonila u iste termine i jednako dugo i te nedjelje, 28. 8. 2011. To vrlo dobro znaju svi građani Dervente, a na osobit način načelnik Simić i pravoslavni paroh u Derventi koji je vodio parastos. Mene kao župnika nitko nije obavijestio niti zamolio da u vrijeme služenja parastosa isključim zvono niti je tako nešto uobičajeno bilo da je riječ o parastosu ili katoličkom sprovodu odnosno molitvi za pokojne jer zvona i s katoličke i s pravoslavne crkve zvone u redovita vremena kao što je to uobičajeno u svakom normalnom gradu u ovoj zemlji i svakoj normalnoj državi u svijetu.

2. Slobodan sam podsjetiti da su 24. 07. 2011. Bošnjaci muslimani obilježavali otvorenje gradske džamije, a zvona s katoličke crkve su i te nedjelje zvonila u isto vrijeme kao i svake nedjelje i nikome nisu smetala. Napominjem da su tom prigodom okupilo desetak puta više muslimana nego pravoslavnih na spomenutom parastosu. Uvjeren sam da pravoslavnim kršćanima u Derventi niti bilo gdje drugdje ne smetaju crkvena zvona jer su ona poziv na molitvu. Očito je riječ o želji pojedinih ljudi i pojedinih medija da stvore netrpeljivost prema malobrojnoj katoličkoj zajednici u Derventi.

3. Kao župnik od načelnika Općine Derventa s pravom očekujem da, umjesto želje da premješta župnika i stvara netrpeljivost u Derventi prema nama katolicima, rješava probleme i poteškoće i nas katolika kao i svih drugih građana u Derventi. Umjesto riječi koje mi je prije otprilike dvije godine uputio da je ovo Republika Srpska i da on u ovom gradu on ima vlast te da pazim da me noć ne proguta, očekujem da:
a) napokon bude provedeno čak devet rješenja o rušenju bespravno izgrađene kavane “Imperijal” naslonjene na katoličku crkvu;
b) da pomogne i katoličku zajednicu u Derventi jer za izgradnju katoličke crkve u ovom gradu Općina Derventa nije izdvojila ni jednu jedinu marku niti su ikada odgovorili na moje pisane zamolbe;
c) da i Katoličkoj Crkvi stave na raspolaganje njezinu oduzetu zgradu crvenog križa kao što su Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi dali na raspolaganje što im je oduzeto u vrijeme komunizma te joj dodijelili i ono što nikada nije bilo njezino (nova pravoslavna crkva u Polju koja je izgrađena na zemlji oduzetoj u vrijeme komunizma); da se vrati Hrvatski dom koji je u ruševnom stanju;
d) da napokon zaustave sustavnu pljačku imovine članova katoličke zajednice u Derventi;
e) da makar jedna jedina ulica u Derventi, u kojoj su Hrvati katolici prije rata bili većina, nosi hrvatsko ili katoličko ime, a bilo bi pravedno da makar jedna ulica nosi bošnjačko odnosno muslimansko ime;
f) da Općina Derventa ubuduće obilježava Dan Općine Derventa, a ne “Krsna slava opštine Derventa” te na taj način pokaže da to nije samo srpski grad nego grad svih građana koji u njemu žive pa i nas katolika;
g) da općinske vlasti napokon poduzmu konkretne mjere kojim bi se potaknuo povratak prognanih Hrvata katolika i drugih prognanika te da se pomogne opstanak i ostanak preostalih koji žive u ovom gradu;
h) da se Načelnik Općine odnosno Općina Derventa javno ispriča nadbiskupu metropolitu vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljiću za višesatno zarobljeništvo u kripti srušene katoličke crkve u Derventi i kamenovanje njega i nazočnih svećenika, redovnika, redovnica i malobrojnih vjernika na Jurjevo 1998. godine te da nadoknade tada nanesenu štetu kada su razbijena sva auta svećenika i časnih sestara uključujući i auto kardinala Puljića;
i) da katoličkoj zajednici bude vraćeno ukradeno zvono koje se nalazi ispred pravoslavne crkve u Derventi.

4. Od gore spomenutih medija kao i od drugih medija u Derventi i u Republici Srpskoj ali i u cijeloj domovini Bosni i Hercegovini očekujem da puno više govore o problemima onih koji su u manjini, bez obzira koje su vjere i nacije i u kojem dijelu BiH žive. Katolička zajednica u Derventi je proživjela teška stradanja i danas se susreće s brojnim poteškoćama od kojih sam naveo samo neke. U nekom drugom dijelu BiH brojna stradanja doživjeli su muslimani, pravoslavni ili drugi. Umjesto da nam pomognu ostvariti naša prava tragajući za istinom i pravdom i vršeći pritisak na lokalne, entitetske i državne moćnike, pojedini mediji se stavljaju u službu laži i neistine te staju na stranu jakoga i moćnoga protiv slabog i nezaštićenog. Krajnje je vrijeme da se i ovi mediji uistinu stave u službu suživota te stvari nazovu pravim imenom stajući na stranu istine.

Kao katolički svećenik osjećam svojom zadaćom i poslanjem moliti i zauzimati se za svoju malobrojnu katoličku zajednicu u Derventi koja je povjerena mojoj duhovnoj skrbi čak i onda kada mi je i vlastiti život ugrožen. Također osjećam svojom dužnošću moliti i za pravoslavne kršćane kao i za sve one koji drugačije vjeruju i koji se drugačije mole jer svi smo djeca jednoga Boga i svatko od nas kao čovjek ima pravo i potrebu: radovati se u miru, tugovati u miru, moliti se u miru, raditi u miru, živjeti svoje ljudsko dostojanstvo u miru… Zvona s katoličke crkve uvijek su poziv upravo na takav mir i takav suživot.

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*